Hamurabi, šesti kralj prve babilonske dinastije, vladao je od 1792. do 1750. godine pr. Kr. Odlikovao se kao zakonodavac i političar te upravni stručnjak. Upravljao je državom 43 godine, a tijekom njegove duge vladavine Babilon dostiže vrhunac političke, vojne i kulturne moći. Uspon Babilona se opisuje u prvom dijelu rada koji govori o Hamurabiju kao izrazito sposobnom vladaru. Kralj Hamurabi određuje Babilon za glavni grad Mezopotamije, plodne nizine omeđene planinama i rijekama Eufrat i Tigris. Drugi dio rada opisuje širenje teritorija babilonskog carstva čije je širenje Hamurabi omogućio uspješnim osvajačkim pohodima te posebnom organizacijom vojske, tzv. ilku-sistemom. Hamurabi je proširio svoj utjecaj na teritoriju koji je obuhvaćao gotovo cijeli sadašnji Irak i istočni dio Sirije. Prostrano novobabilonsko carstvo nametnulo je Hamurabiju potrebu za reorganizacijom kojoj je posvetio posljednje godine svoje vladavine. Posljednji dio rada govori o Hamurabijevom stremljenje da carstvu podari posve novo uređenje koje je dosegnulo vrhunac u sastavljanju zakonskog zbornika čija je stela pronađena 1901. godine u Suzi (današnji Iran), a kamo je stigla kao ratni plijen početkom 12. stoljeća pr. Kr. Hamurabijev zakonik je jedan od najstarijih zbirki zakona sačuvanih do našeg vremena, a uspješno je rekonstruiran zahvaljujući brojnim fragmentima terakote ispisanima klinastim pismom. Hamurabi nije koristio božanske nazive, već svojim tradicionalizmom dinastijskog stava ostvaruje univerzalnost vlasti koja se temeljila na nacionalnom ujedinjenju.