Emocionalna inteligencija (EI) relativno je nov i nedovoljno istražen pojam, a sve se učestalije spominje kao ona pomoću koje je moguće predvidjeti različite poslovne i životne ishode (Bachman, Stein i Campbell, 2000; Bar-On, 1997; Boyatzis, Goleman i Rhee, 2000). Za njezinu pojavu odgovorni su znanstveni, socijalni, ali i praktični razlozi, a njihov kombinirani utjecaj doveo je do brojnih kontroverzi oko definiranja, mjerenja i valjanosti EI. Cilj ovoga rada jest operacionalizacija te prikaz metoda mjerenja EI. Iz razloga što postoje brojne definicije EI koje se grupiraju ovisno o teoretskim modelima važno je njihova mjerenja interpretirati odvojeno. Dva najzastupljenija modela su modeli mentalnih sposobnosti mjereni testovima učinka i modeli samoprocjene EI koji uključuju dvije podvrste: „miješane modele“ i skale samoprocjene sposobnosti EI po revidiranom modelu Mayera i Saloveya. Valjanost se, eksplicitno ili implicitno, smatra jednom od najvažnijih metrijskih karakteristika mjernog instrumenta. Unatoč tome što postoje brojni načini provjere mjeri li zaista test ono što bi trebao, u slučaju EI najčešće se radi o diskriminantnoj valjanosti. Stoga, kako bi se ispitala konstruktna valjanost, nužno je usporediti različite mjere u terminima konvergentne i diskriminantne valjanosti. U svrhu pružanja prikladne mjere takav konstrukt morao bi demonstrirati prediktivnu moć izvan kognitivne inteligencije i petofaktorskog modela. To bi zapravo značilo da nova varijabla ne bi trebala prejako korelirati s IQ-om ili petofaktorskim modelom, ali, s druge strane, visoko korelirati sa sposobnostima (izvedbom). Prema empirijskim pokazateljima testovi operacionalizirani kao testovi učinka EI imaju zadovoljavajuću konvergentno-divergentnu valjanost u odnosu na druge mjere inteligencije. Međutim smatra se da samo MSCEIT (Mayer, Salovey, Caruso Emotional Intelligence Tests) mjeri EI u skladu s postavkama konstrukta inteligencije.