Književno stvaralaštvo Rikarda Jorgovanića samo se vremenski poklapa s najintenzivnijim djelovanjem Augusta Šenoe, što je u određenom pogledu bilo pogubno za valorizaciju Jorgovanićeva književnog rada. Šicel ga navodi kao mladog talentiranog početnika kojeg je Šenoa uveo u literaturu, a Antun Barac karakterizira njegovo djelo kao korak unazad naspram Šenoinim dostignućima. Posljedica takvog karakterziranja bilo je svrstavanje njegova rada i djelovanja u vremensko razdoblje koje se u povijestima naziva Šenoinim dobom. No, Jorgovanić nikako ne pripada tome razdoblju, već je on sam po sebi jedna iznimna književna pojava sa karakterističnim stilističkim postupcima. Dugo vremena netočno shvaćan i interpretiran, napokon dobiva što zaslužuje i to u radu Jagne Pogačnik koja ga čak naziva utemeljiteljem hrvatske fantastične proze, autorom koji pravi korak unaprijed prema modernoj književnosti. Prozna djela o kojima će se posebno govoriti, posebice o pripovijetkama koje pripadaju posljednjoj fazi njegova stvaralaštva, specifična su zbog činjenice da se u njima prožimaju, isprepliću i međusobno povezuju dva tipa elemenata koje možemo pronaći u književnim djelima, a to su emocionalni i fantastični elementi. Emocionalno napregnuta duševna stanja, koja su uvelike prisutna u njegovim djelima, još je više naglašavao upravo koristeći se elementima koji pripadaju svijetu fantastike.