Na ishodištu suvremenih slavenskih jezika nalazi se prainodeuropski jezik. Jedna grana indoeuropske jezične porodice su baltoslavenski jezici. Baltoslavenska se jezična grana u davnoj prošlosti razdvojila u baltijski i slavenski ogranak. Iz slavenskog ogranka razvio se praslavenski jezik kao zajednički predak svih slavenskih jezika. Prvi književni i pisano posvjedočeni slavenski jezik je staroslavenski koji je svojim oblicima vrlo blizak praslavenskom. Imenički sustav praslavenskog jezika imao je tri roda, tri broja i sedam padeža te devet različitih osnova, od kojih su neke podrazumijevale dva roda te dvije inačice - "tvrdu" i "meku". U suvremenim su se jezicima ove promjene odrazile u samo tri glavne promjene koje imaju nekoliko različitih inačica proisteklih uglavnom iz praslavenskog naslijeđa. Rad će prikazati na koji su se način pojedine praslavenske osnove odrazile u suvremenim jezicima te tako stvorile današnji deklinacijski sustav suvremenih slavenskih jezika. Gotovo sve promjene zadržale su stari rod i u suvremenom stanju, no pojedine sklonidbe raširile su se u različite suvremene sklonidbe. Glavne promjene praslavenskog jezika (o/jo-, a/ja-, i-promjena) sačuvale su se u svim jezicima. U odnosu na hrvatski, u kojem je najmanje razlika između "tvrdih" i "mekih" osnova, u češkom i ruskom vidljiv je puno jači utjecaj praslavenskih sklonidaba koji se očituje upravo u vrlo dobrom razlikovanju osnova na meki i osnova na tvrdi konsonant. Zbog toga ove jezike možemo smatrati arhaičnijim od hrvatskog jezika. Arhaičnost se u svim jezicima najbolje zamjećuje kroz različite umetke potekle iz praslavenskih konsonantskih promjena srednjeg i ženskog roda.