Invaliditet je kao društveni fenomen značajan jer ima zdravstvene, psihološke i socijalne komponente. Broj osoba s invaliditetom u svijetu je velik i neprestano raste. Osobe s invaliditetom se definiraju kao osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu u ravnopravnoj osnovi s drugima. Ograničenja koja proizlaze iz invaliditeta imaju negativan utjecaj na kvalitetu života, tj. subjektivno doživljavanje vlastitog života određeno objektivnim okolnostima u kojima osoba živi. Sam invaliditet i njegov nastanak predstavlja veliki stresor i nije mu se lako prilagoditi te negativno djeluje na emocionalno stanje osobe i otežava normalno emocionalno funkcioniranje osobe. Kako bi se taj negativan učinak kompenzirao vrlo je važna socijalna podrška koju osobe s invaliditetom primaju od strane obitelji, prijatelja i Crkve. Osobe s invaliditetom nailaze na prepreke prilikom obrazovanja. Omogućeno im je osposobljavanje za samostalan rad u vrlo ograničenom broju zanimanja koja su prilično neprilagođena potrebama suvremenog tržišta rada. Potrebno je prilagoditi sustav obrazovanja potrebama i mogućnostima osobama s invaliditetom. Upravo je odgovarajuće obrazovanje preduvjet za povećanje mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom. Većina osoba s invaliditetom najčešće nikada ne uspijeva ostvariti pravo na rad, jedno od svojih osnovnih prava koje bi im omogućilo samostalno življenje primjereno odrasloj dobi. Također su osobe s invaliditetom jedna od rizičnih skupina za siromaštvo i njihov socioekonomski status je vrlo loš. Sve to vrlo negativno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom.