Cilj ovog rada je bio ispitati koje pozitivne, a koje negativne strategije sučeljavanja koriste učenici 5. razreda osnovne škole kada su u sukobu. Ispitivanje je provedeno na uzorku od 104 učenika (51 dječak i 53 djevojčice). U uvodnom dijelu rada naznačeni su osobni motivi, stručna i znanstvena opravdanost te praktična odgojna aktualnost bavljenja ovom temom i ovim istraživanjem. U teorijskom dijelu izložena su osnovna teorijska i praktična polazišta rada uz pregled proučavane literature s posebnim naglaskom na prevenciju vršnjačkog nasilja, odnosno poticanje sigurnosti i socijalne kompetentnosti djece (Nasilje kao društvena pojava, Identifikacija i prevencija nasilja, Društvena i socijalna kompetentnost). U empirijskom dijelu opisani su ciljevi i zadaci istraživanja, uzorak, metode, postupci i instrumenti istraživanja te obrada i interpretacija podataka. Na kraju, u samom zaključku, izneseni su najvažniji rezultati istraživanja koje smo staviti u funkciju razvoja školskih preventivnih programa, a ne puko interpretiranje postotaka učenika koji koriste nepoželjne strategije sučeljavanja pri rješavanju sukoba. Naime, sama metodologija istraživanja, ali i uzorak ispitanih učenika, te teorijski pristupi korišteni u ovom radu ne dozvoljavaju generalizacije, niti su one poželjne. Praktične implikacije ovog istraživanja odnose se na nastavu i odgojnoobrazovni proces u školama koji bi trebao više uvažavati emocionalni i socijalni razvoj djeteta, a ne samo kognitivni.