U suvremenim diskusijama o moralnoj opravdanosti ili neopravdanosti, odnosno dopustivosti ili nedopustivosti eutanazije suprotstavljaju se dva osnovna, principijelno različita stajališta: jedno polazi od ideje svetosti ljudskog života, njegove nedodirljivosti i neraspoloživosti te time zastupa bezuvjetnu zabranu eutanazije, dok drugo inzistira na ustanovljenju kvalitete života pojedinca koji ima puno pravo, u skladu s polaznim uvjetom, odlučiti se na postupak eutanaziranja. Time je proces umiranja, kao jedini najizgledniji događaj u čovjekovu životu, postao mnogo kompliciraniji od prvotnog poimanja okončanja ljudskog ovozemaljskog života, kada je smrt bila ozbiljno prihvaćana kao dio individualnog života, ali i bitan dio kulture. Tehnologija je stvorila izbore – izbore koji donose temeljna pitanja o ljudskom dostojanstvu i onome što tvori „dobru smrt“. Iako ocjena kvalitete života zauzima važno mjesto pri odluci za poduzimanje koraka eutanazije, postavlja se pitanje mjerila za ocjenjivanje na osnovu kojih bi se pouzdano identificiralo čovjeka koji osjeća da život nije vrijedan življenja. U ovom radu će biti predstavljeni argumenti s gledišta praktične etike, vjerskih zajednica, zakonskih regulativa i mišljenja pojedinca, kao i pitanje radi li se o isključivim stajalištima ili je ipak moguće njihovo pomirenje u svrhu cjelovitijeg shvaćanja čovjeka dostojnog umiranja.