Sažetak | Austrijski filozof Paul Karl Feyerabend (1924 – 1994) svojim je radom na području
filozofije znanosti najviše ostao zapamćen kao začetnik i promicatelj epistemološkog anarhizma.
Epistemološki anarhizam bio je odgovor na dva problema u filozofiji znanosti: na problem
demarkacije znanosti i ne-znanosti, i na problem znanstvene metode. Rješenja ovih problema
dolazila su pretežito iz dva pravca: tzv. pozitivizma, čiji su pripadnici zagovarali uspostavu
strogo definirane znanstvene metode, bilo verifikacije, bilo falsifikacije, te postpozitivizma, čiji
pripadnici kritiziraju mogućnost uspostave ikakve stroge metode koja bi znanosti dala
objektivno oruđe spoznaje. Epistemološki anarhizam, kao najradikalniji oblik postpozitivističkog
gledišta, odbacuje mogućnost jedne metode koja bi konačno riješila mnoga znanstvena pitanja.
Umjesto toga, Feyerabend smatra da je svaki oblik ljudskog života heuristički jednako vrijedan,
te je tako znanost tek jedna od mnogih načina spoznaje svijeta uz religiju, astrologiju,
alternativnu medicinu, umjetnost. Feyerabend, dakle, smatra da je nemoguće uspostaviti striktnu
metodu kojom bi se znanost izdvojila od ostalih oblika spoznaje, te da je svaki pokušaj uspostave
ili nametanja ikakve metode štetan za napredak znanosti. Kao glavni argument Feyerabend u
svome seminalnom djelu Protiv metode izlaže slučaj s Galileom, gdje pokazuje da Galileo nije
slijedio neku idealnu znanstvenu metodu da bi dokazao heliocentrizam, nego da se koristio
propagandom, retorikom i lukavstvom. Ovim primjerom Feyerabend ne želi pokazati da je
Galileo postupio nemoralno i ne-znanstveno, nego da je Galileo morao prekršiti tadašnje obrasce
ponašanja, tadašnju metodu, da bi ostvario napredak znanosti; nametanje bilo kakve metode,
dakle, je gušenje napretka znanosti. |