Glagoljica je prvo slavensko pismo koje je još u IX. stoljeću sastavio Konstantin Filozof, Metodov mlađi brat. Konstantin se, prije svega, zalagao za pokrštavanje naroda na našem tlu te prenošenje Radosne vijesti i što je najvažnije, za liturgiju na narodnome jeziku. Danas poznajemo tri temeljna polazišta o njezinu postanku, a to su: egzogena teorija, egzogeno-endogena te endogena teorija. Naziv glagoljica po prvi je put zasvjedočen u talijanskom pismu Franje Glavinića rimskoj Propagandi 11. siječnja 1626. godine, a učestalije se koristi tek od XIX. stoljeća. S obzirom na to da je Konstantin uz svako glagoljično slovo uvrstio i brojevnu oznaku, potpuno je jasna znatiželja o postanku tih oznaka i njihovoj simbolici. Glagoljična azbuka počinje slovom az i brojem jedan, koji je početak svih stvari, a ovo je istraživanje okončano slovom iže, kojim započinje Isusovo ime i nosi brojčanu vrijednost deset. Desetica znači potpunu zaokruženost i savršenost svega postojećega. Da bismo potpuno razumjeli simboliku brojeva u glagoljičnome pismu, moramo zaći u područje pitagorejske filozofije, a prije svega u područje kršćanskoga svjetonazora jer je Konstantin, kao tvorac toga jedinstvenog pisma, bio poznat kako po svojoj mudrosti tako i po širenju Radosne vijesti i kršćanskoga svjetla na našem današnjem tlu, a nekada vrelu slavenske kulture. Za shvaćanje važnosti brojeva u glagoljičnoj azbuci važno je poznavati i kršćansku ikonografiju. Glagoljica ni u kojem slučaju nije neorganizirano i neuređeno pismo, već je toliko savršen filološki materijal da bismo tu tematiku trebali što pozornije istražiti.