Nova vjerska povijest pristup je proučavanju vjerske povijesti koji nastoji rekonstruirati svakodnevni život običnog kršćanina prošlih vremena. Budući da je u prošlosti bilo rašireno vjerovanje u postojanje ljudi s magičnim moćima, odnosno vjerovanje u vještice, to je postalo jednim od problemskih područja nove vjerske povijesti. Istražujući vjerovanje u vještice, samo definiranje pojma vještica i odnos prema vješticama, nova vjerska povijest nastoji upoznati mentalitet tadašnjih ljudi, njihove strahove i načine na koji se oni bore protiv njih. Ovaj rad bavi se upravo vjerovanjima u vještice u 15., 16. i 17. stoljeću tako što objašnjava demonološki koncept čarobnjaštva koji je nastao povezivanjem elemenata narodnog vjerovanja i teoloških tvrdnja o vješticama kao Sotoninim pomoćnicima i slugama. Tako oblikovana slika vještica temeljila se na pet osnovnih elemenata: ugovor s vragom, masovni sastanci vještica nazvani sabat, let na sabat, maleficij i spolni odnos vještica s vragom i demonima. Spomenuti se koncept počeo razvijati u 15. stoljeću i učvrstio je te proširio vjerovanje u stvarnost čarobnjačkih pojava i postojanje vještica. Nestašica, glad, ratovi i vjerska nesigurnost stvorili su plodno tlo za učvršćivanje tih vjerovanja i njihovo širenje te su dali opravdanje progonu vještica. Vještice su postale savršeni krivci za događaje na koje se nije moglo utjecati i čiji uzrok nije bio poznat. Usmjerujući svoju pozornost na proučavanje vjerovanja u vještice koje se temeljilo na pučkim, pretkršćanskim vjerovanjima i teološkim tvrdnjama, nova je vjerska povijest stvorila potpuniju sliku vjerskog života običnih kršćana u prošlosti.