Mentalnu retardaciju karakterizira značajno ispodprosječno intelektualno funkcioniranje koje je povezano s ograničenjima u dvije ili više adaptivnih vještina. Pristup osobama s mentalnom retardacijom uvelike se promijenio u odnosu na njihovo tretiranje kroz povijest. Da bi se osobe s mentalnom retardacijom integrirale u društvo i postale punopravni članovi zajednice, potrebno im je pomoći da razviju adekvatne socijalne vještine tj. pretpostavljene vještina i znanja za uspješnu socijalnu interakciju i djelotvorno postizanje emocionalnih, socijalnih i drugih ciljeva u odnosima s ljudima (poput kontakta očima, adekvatnog govora tijela, poticanja konverzacije, vještina upoznavanja, i sl.). Također, vrlo je važno da se s razvojem socijalnih vještina počne od najmlađe dobi tj. da se već u radu s djecom predškolskog uzrasta organiziraju različite radionice u vrtićima ili specijaliziranim ustanovama u kojima djeca borave. Razvoj socijalnih vještina treba se nastaviti i u ostalim razvojnim periodima mentalno retardirane osobe. U školskoj se dobi vještine najbolje usvajaju u interakciji s vršnjacima i uz pohvale učitelja u školama koje djeca pohađaju. Tijekom razdoblja adolescencije mlade osobe se treba osposobiti za život neovisan o roditeljima kao i za radnu ulogu, dok odrasle osobe trebaju naučiti neke osnove vođenja domaćinstva, kao i socijalne vještine samozastupanja i donošenja odluka. Mentalno retardirana osoba koja je razvila adekvatne socijalne vještine, koja radi i živi samostalno ili u stambenoj zajednici i osjeća se kao punopravan član društvene zajednice u kojoj niti jedno njeno pravo nije prekršeno, bit će zadovoljna svojim životom, a samim time i njena ukupna kvaliteta života bit će veća.