Suvremena hrvatska pjesnikinja i prozaistica, Ljerka Car Matutinović, objavljuje 2002. godine knjigu Opsjenar Galateo i druge srednjovjekovne priče, zbirku deset novela povezanih u jednu cjelinu. Kao ironijsko zrcalo u kojem se ogleda srednjovjekovna tradicija Ljerki Car Matutinović poslužio je Boccacciov Dekameron, temeljno djelo europske pripovjedačke proze. Giovanni Boccaccio proslavio se zbirkom novela Dekameron te je postao utemeljiteljem nove književne vrste, novele. Boccaccio u Dekameronu potpuno napušta naslijeđe srednjeg vijeka i postaje začetnikom novih tokova u svjetskoj književnosti. Opsjenar Galateo, ratnik i djevac deveta je novela, a ujedno i središnji dio knjige priča koji kompozicijski zaokružuje knjigu Srednjovjekovnih priča Ljerke Car Matutinović i predstavlja priču u priči, poetski postupak koji dolazi iz Dekamerona, ali koji je u Boccaccia uvodna priča u priči. U Dekameronu dolazi do zatvorenog kraja što je tipično za novelu, dok u Srednjovjekovnim pričama imamo otvoreni kraj pa se time novela približava žanru kratke priče što je njegova karakteristika. Primarna kategorija na kojoj se temelji razlikovanje kratke priče i novele jest otvorenost kratke priče prema zatvorenosti novele. Postmodernizam donosi novo shvaćanje tradicije koja se prema njemu može najdublje uvažavati, ali se također može i ironizirati i tumačiti na posve osobit vlastiti način što Ljerka Car Matutinović u svom djelu Opsjenar Galateo i druge srednjovjekovne priče i čini.