Ovim se radom tematizira staro pismo glagoljica koja je u stalnoj upotrebi bila od 9. do 11. st. Postoje tri glavne regije glagolizma: hrvatska, bugarsko-makedonska i češko-moravska. Glagoljica je nastala za potrebe Slavena, a unatoč tomu što postoje brojne teorije o njezinu nastanku, malo tko danas sumnja da je ona autorsko djelo Konstantina Filozofa, koje je nadahnuto filozofijom, geometrijom i religioznošću. Glagoljsko je pismo posebno i zanimljivo jer, osim toga što početna slova azbuke daju akrostih, njegova slova imaju i brojčane vrijednosti. U literaturi se spominju dva temeljna njezina tipa: obli i uglati, a u zadnje vrijeme često i trokutasti. Oblike glagoljskih pisama najbolje je tražiti u glagoljskim djelima među kojima se, svojom važnošću za hrvatski narod, ističu Bašćanska ploča poznata kao „dragi kamen hrvatske kulture i pismenosti, kako je to nadahnuto zapisao hrvatski jezikoslovac Stjepan Ivšić.“1 i tiskarski prvijenac Misal po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine. Rad bilježi i kako se glagoljica odrazila u današnjim vremenima. Osnovane su brojne akademije gdje se daju tečajevi azbuke i njeguje čuvanje glagoljske djelatnosti. Glagoljska su slova kao ukras zastupljena na brojnim predmetima, a o njima često govore i umjetnici kojima je glagoljica postala inspiracija za poetska i prozna djela.