Nazivom avangarda obuhvaćamo razdoblje od deset do otprilike trideset godina, odnosno od rasapa književnog sistema moderne do uspostave modela socijalno angažirane književnosti. Postavljajući ime Janka Polića Kamova u prostor hrvatske avangarde G. Slabinac navodi i njegov opus kao primjer da je uistinu on predstavnik drukčijeg književnog razmišljanja. A. Flaker u Poetici osporavanja navodi da je Kamov, uz Miroslava Krležu, stvarni predstavnik avangarde. Kao pojava Kamov je odista bio avangardan, ako tom pojmu priznamo značenje preuranjenosti (Flaker, 1982: 90). U poglavlju Prijelaz u avangardu u Povijesti hrvatske književnosti Miroslava Šicela uvršteno je ime Janka Polića Kamova. Isušena kaljuža označila je na svim strukturnim razinama radikalan raskid sa šenoinskom literarnom tradicijom (Nemec, 1998: 61). Osim Nemeca i Šicela i Dubravko Jelčić u svojoj Povijesti hrvatske književnosti navodi kako je upravo Kamov prethodnik avangardističkih pojava i tendencija. Estetika ružnoga i prazni idealitet pojmovi su preuzeti iz knjige H. Friedricha Struktura moderne lirike te su primjenjivi na roman Isušena kaljuža. Hugo Friedrich navodi da je ružnoća ekvivalent tajanstvu što ga iznova valja osvojiti kao mjesto proboja za uspon u idealitet, a da je značajka praznog idealiteta nemogućnost vjerovati ili stvoriti sadržajno određenu, smislenu transcendenciju. Arsen Toplak, svoja vlastita iskustva, koja su i iskustva čovjeka uopće, čovjeka razapeta između ekstaze i pada, on izvodi iz „zakona apsurda“.