Druga je polovica devetnaestoga stoljeća na području Hrvatske razdoblje pojave i sukoba dviju filoloških škola: zagrebačke filološke škole i hrvatskih vukovaca. Glavni su predstavnici zagrebačke filološke škole, koja se razvila iz ilirizma, Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić i Adolfo Veber Tkalčević. Neka od glavnih obilježja ove filološke škole jesu štokavština koja je uzeta za dijalekatni temelj književnoga jezika i načelo pisanja kako dobri pisci pišu. Također, ono za što su se slovničari zagrebačke škole zalagali, a što je bilo novo, jest težnja za postizanjem ujednačenoga hrvatskoga jezika te prihvaćanje svih triju narječja kao dijelova hrvatskoga jezika. S druge strane, hrvatski su se vukovci, vođeni načelom da treba govoriti kao što dobri štokavci govore, trudili jezik zagrebačke filološke škole prikazati kao neživotan i zastario, a u tome su i uspjeli budući da su iz sukoba izašli kao pobjednici. Ipak, usporedba slovnica i tekstova nastalih u tome razdoblju pobijaju prikaz jezika zagrebačke filološke škole koji su stvorili hrvatski vukovci. Posljedica pobjede hrvatskih vukovaca jest mijenjanje i prilagođavanje vukovskoj normi tekstova nastalih u devetnaestome stoljeću. Prema tomu, u ovom se radu prikazuje i uspoređuje sa suvremenim hrvatskim jezikom izvorni jezik novele Mira Kodolićeva, vinkovačkoga pisca Josipa Kozarca.