Sažetak | Disertacija Gorana Tanackovića Faletara Semantički opis nesamostalnih (kosih) padeža u hrvatskome jeziku i njegove sintaktičke implikacije obaseže 281 stranicu teksta te jedanaest stranica literature. Rad je podijeljen na tri temeljna dijela: Uvod, Semantička analiza kosih padeža u hrvatskom jeziku te Umjesto zaključka: Kognitivni mehanizmi padežnoga kodiranja i pitanje autonomije sintakse. U uvodnom se dijelu najprije vrlo temeljito daju osnovne teorijske postavke o kategoriji padeža u suvremenoj lingvistici (generativnoj, funkcionalnim sintaksama te kognitivnoj lingvistici) kao i pregled najvažnijih stavova koji se mogu pronaći u hrvatskim gramatikama, a potom slijedi dijakronijski pregled pogleda na padežnu problematiku od indijske tradicije, gdje se uvodi vrlo bitan pojam kāraka-uloga kao preteče današnjih semantičkih odnosno tematskih uloga koje su nezaobilazne kada je riječ o padežnim značenjima, preko gramatičke tradicije antičke Grčke i Rima pa do srednjovjekovnih korijena ideje o općim padežnim značenjima, dobrim dijelom nasljedovane i u suvremenim lokalistički utemeljenim teorijama. Nakon toga slijedi nekoliko potpoglavlja posvećenih psihološkim i neurološkim postavkama na kojima počiva kritika kognitivnih pristupa kada je u pitanju strukturalistički pristup dekomponiranja značenja metodom komponencijalne analize, u prvom redu postavkama geštaltističke psihologije o zakonitostima vizualne percepcije, neurološkoj teoriji mentalnih mapa te prostornim temeljima ljudske konceptualizacije. Uvodni dio završava potpoglavljem o prostornoj utemeljenosti padežnih značenja i njihovom jedinstvu na shematičnoj razini, u kojemu se daju naznake središnje problematike rada te osnovne teze čija elaboracija slijedi u središnjem dijelu. Središnji dio rada, naslovljen Semantička analiza kosih padeža u hrvatskom jeziku, posvećen je značenjskoj analizi kosih padeža u hrvatskom jeziku s naglaskom na uspostavi visokoshematičnih značenja inherentnih svim specifičnijim ostvarajima. Prvi je dio posvećen genitivu, čija se sva specifična značenja, kako besprijedložnih genitiva tako i prijedložnih, beziznimno na konceptualnoj razini uklapaju u jedinstvenu supershemu ishodišta. Tako je npr. koncept ishodišta kao shematično značenje imanentan genitivu bilo da se radi o početnoj točci aktualnog, potencijalnog ili pak implicitnog prethodnog kretanja trajektora, točci s koje se kreće percepcija vanjskoga promatrača u lociranju statičnoga trajektora, pa u tom smislu možemo govoriti o perceptivnom ishodištu kao jednom tipu egocentričnoga referentnoga okvira (npr. Slika je iznad kauča), nekoj poznatoj točci na vremenskoj osi kao metaforičkom ishodištu prilikom lociranja manje poznatoga događaja na toj istoj osi (npr. Dolazim nakon Božića), konkretnoj i autonomnoj predodžbi koja funkcionira kao konceptualno ishodište pri uspostavi kakve apstraktnije predodžbe (npr. sjećanje ratnika), cjelini koja se konceptualizira kao ishodište manjih sastavnih dijelova (npr. jesti kruha, piti vode), materiji koja se konceptualizira kao ishodište jasno definiranoga oblika (npr. skulptura od kamena, zvono iz olova) itd. U poglavlju posvećenom genitivu analiziraju se sljedeća specifičnija značenja: posvojni genitiv, subjektni i objektni genitiv, eksplikativni genitiv, dijelni i slavenski genitiv, vremenski, kvalitativni, ablativni, genitiv zaklinjanja, genitiv cijene te genitiv obilja ili oskudice kao besprijedložni genitivi, a i sva prijedložnogenitivna značenja. U potpoglavlju posvećenom dativu specifičnija se dativna značenja analiziraju u odnosu na shematično značenje usmjerenosti kao objedinjujućega dativnoga koncepta i analizirana su sljedeća besprijedložna i prijedložna značenja: dativ negranične direktivnosti ili dativ smjera, dativ namjene, dativ koristi ili štete, posvojni dativ, dativ interesa ili etički dativ, emfatični dativ te dativ s prijedlozima prema (naprama), k(a), nadomak, nadohvat, nasuprot, usprkos, unatoč i protiv. Posebna vrijednost ovoga poglavlja leži u činjenici da se vrlo utemeljeno i argumentirano daje kritika u znanosti već ustaljenih mišljenja (npr. Dąbrowska 1997, Palić 2006, Šarić 2008) o konceptu osobe mete kao objedinjujućem dativnom značenju najvišega reda u koje se jedino ne uklapa alativni dativ te tako čini svojevrsnu anomaliju u sustavu dativnih značenja. Uspostavom shematičnoga značenja najvišega reda, značenja usmjerenosti, ta se rupa u sustavu uspješno uklanja. Sljedeće je potpoglavlje posvećeno akuzativnim značenjima, i to: akuzativu direktnoga objekta, vremenskom akuzativu, akuzativu mjere, akuzativu s infinitivom, načinskom akuzativu te akuzativu s prijedlozima kroz, niz, uz, na, o, po, u, mimo, među, nad, pod, pred i za. I ovdje se, kao u slučaju genitiva i dativa, uspostavlja zajedničko, visokoshematično značenje – značenje cilja – koje proizlazi iz izravne interakcije i prijenosa fizičke energije s jednoga tijela na drugo u prototipnim scenarijima kontaktne direktivnosti, a njegovo se postojanje kao objedinjujućega koncepta uspješno dokazuje i u drugim, rubnijim značenjima. Shematični koncept cilja ostvaruje se u tom smislu na različite načine već i u slučaju akuzativnoga kodiranja izravnoga objekta, što znači da akuzativni referenti mogu, kao završna karika u lancu prijenosa energije, predstavljati ciljnu točku fizičkoga djelovanja agentivnih trajektora (Dijete je razbilo prozor, Pas je ugrizao djevojčicu), ali i aktualnu ili potencijalnu ciljnu točku u scenarijima perceptivnoga kontakta (Dječak je vidio psa, Marko je tražio ključeve) ili mentalnoga kontakta (Ivan želi novi bicikl, Starac sanja svoju kuću). Uz navedene primjere manje ili više izravne zahvaćenosti ciljnih akuzativnih referenata nekim vidom fizičke, perceptivne ili mentalne aktivnosti trajektora, što je karakteristično za objektni akuzativ koji se pojavljuje uz prijelazne glagole, akuzativni referenti mogu se uklapati u shematični koncept cilja i na druge načine. Tako je jedna od njegovih specifičnih perifernih elaboracija i vremenski akuzativ, kojim se implicira da je određeno razdoblje u cijelosti zahvaćeno kakvim glagolskim procesom, ali ovaj put, naravno, ne kao izravni objekt, tj. sudionik u glagolskom procesu (Pisao sam seminar prošli tjedan, Bio sam tamo ovo ljeto, Bavit ću se tim problemom sljedeći mjesec itd.). U tim slučajevima akuzativni orijentiri nisu kao cjelina zahvaćeni fizičkim djelovanjem nominativnih trajektora, već samim trajanjem procesa, pa su profilirani u vidu temporalne dimenzije glagolske radnje, a sama činjenica njihove potpune zahvaćenosti procesom čini ih kompatibilnima s jednom od gore navedenih karakterističnih sastavnica shematičnoga koncepta cilja, koji se u ovom perifernom značenju, dakle, ostvaruje parcijalno. Sličan je slučaj i s akuzativom mjere, kojim se najčešće također izriče količina vremena utrošenog na izvršavanje glagolskoga procesa. Tako je izraženo vrijeme u tom smislu kao jasno određena cjelina zahvaćeno procesom (Radio sam cijelu noć, Spavao sam čitavo popodne, Putovao sam cijeli tjedan itd.). U potpoglavlju posvećenom lokativu analizirana su također sva lokativna značenja odnosno značenja s prijedlozima u, o, na, po i pri, a u kontekstu objedinjujućega shematičnoga značenja smještenosti čije je prepoznavanje kao i kod ostalih padeža jasnije i očitije u prototipnim prostornim značenjima, u ovom slučaju u značenjima prostorne smještenosti. No vrlo su brojni i rubniji ostvaraji kod kojih se shematično značenje smještenosti prepoznaje aktivacijom različitih konceptualnih metafora, u prvom redu ontoloških, kao npr. AKTIVNOSTI SU OMEĐENI PROSTORI (Na povratku s izleta doživjeli su nesreću), DOGAĐAJI SU OMEĐENI PROSTORI (Bio sam na svadbi), JEZICI SU OMEĐENI PROSTORI (Dokument je pisan na meni nepoznatom jeziku), VREMENSKA RAZDOBLJA SU OMEĐENI PROSTORI (Obračuni su na početku godine), VREMENSKE OKOLNOSTI SU OMEĐENI PROSTORI (Nije ugodno stajati na vjetru), DOGAĐAJI SU FIZIČKI OBJEKTI (Obitelj je bila pri objedu), VREMENSKA RAZDOBLJA SU FIZIČKI OBJEKTI (To se događalo pri kraju njegova mandata) itd. Posljednje potpoglavlje središnjega dijela disertacije posvećeno je instrumentalu, a analizirana su sljedeća njegova besprijedložna i prijedložna značenja: instrumental sredstva, subjektni instrumental, predikatni instrumental, prostorni instrumental (prosekutiv), vremenski instrumental, instrumental indirektnoga objekta, instrumental podrijetla ili ablativni instrumental, instrumental osnovne osobine, pridjevski instrumental te instrumental s prijedlozima s(a), pred(a), za, nad(a), pod(a) i među. I u analizi ovoga padeža jasno se pokazalo da se i sva instrumentalna značenja mogu podvesti pod jedno shematično značenje, u ovom slučaju značenje paralelizma, izvedeno iz prostorne predodžbe zajedničkoga usmjerenoga kretanja dvaju fizičkih objekata. Kao i kod drugih padeža i instrumentalna su značenja, a s obzirom na ostvarivanje objedinjujućega shematičnoga značenja, ustrojena na temelju efekta prototipa, pri čemu ulogu prototipa imaju konkretna i dinamična prostorna značenja kao npr. instrumental sredstva, a na rubu kategorije nalaze se apstraktnija i teže uočljiva značenja s obzirom na navedenu shemu, kao što su recimo predikatni ili subjektni instrumental. Treće i zaključno poglavlje, naslovljeno Umjesto zaključka: Kognitivni mehanizmi padežnoga kodiranja i pitanje autonomije sintakse, sadrži dva potpoglavlja: Konceptualna integracija i padežno kodiranje te Autonomija sintakse? U prvom se potpoglavlju analizirana problematika shematičnih padežnih značenja vrlo vješto sažima u okvirima višeprostornoga modela teorije konceptualne integracije tako da se padežno označavanje u projekcijskom, integriranom, prostoru, odnosno smatra rezultatom integriranja elemenata iz dvaju ulaznih prostora – prvoga, u kojemu se nalaze potencijalni strukturni okviri odnosno shematični koncepti ishodišta, usmjerenosti, cilja, smještenosti i paralelizma koji objedinjuju značenja kosih padeža i drugoga, u kojemu se nalazi nekakva konkretna predodžba koja se ostvaruje u specifičnom komunikacijskom kontekstu i koja se u projekcijskom prostoru padežno označava integracijom u odgovarajuću konceptualnu shemu. Na taj se način morfološki padeži definiraju kao gramatički eksponenti konvencionalnih predodžbenih shema u skladu s kojima se na konceptualnoj razini strukturiraju najrazličitiji scenariji, a temeljne sheme smatraju se jednim vidom kognitivnih mapa, tj. univerzalnih mentalnih obrazaca koji su utemeljeni na prostornim odnosima i u skladu s kojima se strukturiraju neposredna iskustva, a onda i na njima utemeljena komunikacija. Rasprava posvećena problemu autonomije sintakse (gramatike) u odnosu na semantičke i pragmatičke aspekte potencira pitanje razlikovanja 'slabe' od 'jake' autonomije sintakse, pitanje čije nedovoljno razumijevanje vrlo često rezultira nesporazumima između pobornika formalnih i funkcionalnih pristupa gramatici. 'Slaba' autonomija odnosi se na činjenicu da se formalna struktura jezika ne može u potpunosti predvidjeti iz semantičkih i pragmatičkih čimbenika te da jednom oblikovana gramatika odrasloga pripadnika neke jezične zajednice, sastavljena od konvencionaliziranih strukturnih obrazaca, načelno nije više podložna promjenama, a i nije ju moguće pretvoriti u nekakav semantički ili pragmatički kodni algoritam. S druge strane 'jaka' autonomija pretpostavlja da sintaksa predstavlja zasebnu jezičnoopisnu razinu odvojenu i od semantike i od pragmatike, a čiji opis zahtijeva skup nedjeljivih gramatičkih primitiva strukturiranih po urođenim načelima i parametrima, neovisno o bilo kakvim izvanjezičnim čimbenicima. Nadalje, u ovom se dijelu rada inzistira i na razlikovanju pojmova izvodivosti forme iz značenja ili komunikacijskih faktora od motiviranosti značenjem. Teza o 'jakoj' autonomiji ta dva pojma vrlo slabo razlikuje. Izvodivost razumijeva mogućnost potpune derivacije sintaktičkih struktura iz semantičkih i pragmatičkih čimbenika, dok motiviranost znači dopuštanje većega ili manjega utjecaja tih čimbenika na formu odnosno motiviranost signalizira 'oslabljenu' izvodivost, a semantičkom je analizom padežnih značenja u ovoj disertaciji ta 'oslabljena' izvodivost odnosno motiviranost sintaktičke strukture semantičko-pragmatičkim čimbenicima u potpunosti i nepobitno dokazana. |