Svako ispitivanje mogućnosti emancipacije, danas, mora poći od analize moći. Foucaultova »genealogija moći«, stoga, pokazuje se najprimjerenijim polazištem za suvremeno/svevremeno, ali i akutno/aktualno razmatranje mogućnosti otpora moći. Jer, moć se ne može razmatrati bez da se istovremeno ne razmatra i »otpor«. Ipak, onaj koji će i biti glavnim fokusom i predmetom ovoga napisa, razmotrio je ontološki pojam od presudne važnosti za razmatranje ove problematike. Naime, Jacques Rancière, francuski filozof i esejist, te spisatelj o umjetnosti i estetici, koji uvodi kao nosive pojmove, redom: demokraciju, jednakost i subjektiv(iz)aciju, razmatra kao temeljni koncept svoje misli – disenzus. Disenzus je, zapravo, njegova riječ za otpor. Cijeli je niz Rancièreovih spisa, posebice u 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća, tematizirao moguće puteve političkog otpora prema mehanizmima moći. Nastojao je uspostaviti ono političko sàmo kao suprotstavljivo onome eminentno policijskom. Kao mislilac demokracije, pak, nastojao je ovome poprilično proskribiranome pojmu zapadne filozofske i društvene tradicije ponovno povratiti dignitet. Borio se protiv »mržnje demokracije«. Na početku postavljeno pitanje »o mogućnosti emancipacije«, pak, moguće je odgovoriti i pozicioniranjem suvremenih filozofa otpora današnjice, što Rancière nesumnjivo jest. Naravno, pitanje intelektulaca u doba vladavine suvereniteta i biopolitike, te upravljačkih metodologija nad životom, kod ovog se mislioca pokazuje nadasve aktualnim, na koncu i presudnim.