Rad se temelji na pragmatičkom pristupu dramskim tekstovima, Krležinoj Ledi, koja je zbog indirektnog govora i hiperuljudnih iskaza nametljiva za pragmatičku interpretaciju, i Kamovljevim dramama Čovječanstvo i Mamino srce, o kojima se govori kroz pokušaj usporednog pragmatičkog čitanja odabranih predložaka jer se takav pristup do sada nije primjenjivao na hrvatski avangardni tekst. Govor o pragmatičkim aspektima razlaže se na govor o načelu uljudnosti i suradnje (s maksimama kvalitete, kvantitete, modaliteta i relacije), govornim činovima i odnosu diskurzivne i statusne moći. Polazište je u ovome da iskazi likova sadrže određen odnos prema tim sastavnicama pragmatičke interpretacije i to u značenjskom sloju teksta što znači da rad ostavlja mogućnost raz(g)rađivanja odsječaka analize. U radu se dokazuje da poznavanje razine izraza nije dovoljno za razumijevanje Krležina jezičnog izbora, već da bi trebalo obratiti pozornost i na druge bitne odrednice smisla poruke izvan samih iskaza. Sastavnica uljudnosti u Ledi ne može se čitati isključivo s njezinim podrazumijevanim označiteljima kao što su 'dobra namjera' ili 'građanska kultura' pa se pažnja preusmjeruje na negativan aspekt i pragmatički pristup omogućuje uvid u autorovo atribuiranje 'uljudnosti' smještanjem uljudnih iskaza u negativan kontekst. Izrečena uljudnost likova sukobljava se s neizrečenim neverbalnim dijelom poruke, s Griceovom maksimom kvalitete (uljudnost se ironizira), osobinama primatelja (odbacuju se uljudni činovi), trenutnim stanjem lika (na rubu živčanog sloma uspijeva sročiti uljudan iskaz), subperceptivnim (lik je uljudan prema antipatičnom sugovorniku) i taktilnim dijelom poruke (površno rukovanje iznevjeruje verbalni dio poruke). Rad provodi ideju o tome da se, nakon sagledane okolnosti jezične upotrebe, i Krležina i Kamovljeve drame, kroz različite jezične krajnosti, negativno izražavaju o jeziku kada se on sukobljava sa životom. Sukladno avangardnoj poetici, kod Kamova je uljudnost nepopunjena, prazna sastavnica i znatnije se narušavaju Griceove maksime suradnje negoli kod Krleže. U radu se naznačuje da Krleža krši načelo suradnje i za dobrobit komunikacije (primjerice, lik govori neizravno jer poštuje sugovornikove osjećaje, a i iskupljuje se za kvantitativnu manjkavost svoje poruke), dok Kamovljevi likovi namjerno provociraju sukob. Maksima relacije kod Kamova krši se toliko da dolazi do monologizacije dijaloga, maksima modaliteta krši se metaforizacijom koja je problematična i za čitatelja, Krležina ironija kojom se narušava maksima kvalitete kod Kamova je prototipična i eskalira groteskom, maksima kvantitete narušava se tako da se može govoriti o potpunoj diskurzivnoj dominaciji Kamovljevih likova i bitno je samo to da su oni nositelji avangardne ideje. Krležini su likovi osjetljivi na nesklad diskurzivne i statusne moći, no kod Kamova to nije problematično. Isključuje se pitanje o socijalnom i situacijskom statusu lika, o stupnju prijateljstva i poznanstva i time se minimizira mogućnost kontekstualnih čimbenika da uvjetuju jezik. U tom smislu, umanjuje se i mogućnost pragmatičke interpretacije, no rad se ionako može shvatiti kao pokušaj cjelovitijeg razumijevanja Kamovljeve destrukcije dijaloga. Kod interpretacije govornih činova promišlja se o odnosu ilokutornog i društvenog cilja. Najveća pažnja usmjerena je na propitkivanje Krležina bihejvitivnog čina (ponuda, zahvala, pozdrav, isprika...). Dopušta se i govor o Kamovljevu performativnom shvaćanju jezika s tim da ga treba pravilno usmjeriti na čitanje varijacija istih motiva i doprinos drami stanja.