U radu se najprije pojašnjava kulturna i knjižnična baština, a potom se opisuje zaštita pisane baštine kroz Program zaštite i očuvanja knjižnične građe koja ima svojstvo kulturnog dobra te se donose ciljevi i svrha programa, kao i problemi koji su se pokazali učestalima prilikom njegove provedbe. Nadalje, rad daje pregled pravnih aspekata registracije građe kao kulturnog dobra i potencijalnih problema na koje knjižnice mogu naići, kao i moguća rješenja. U radu se spominju i dvije knjižnice, ona obitelji Mažuranić-Brlić-Ružić i knjižnica M. D. Grmeka, koje su zaštićene kao kulturno dobro i dana je usporedba s knjižnicom H. Weissmanna. Rad donosi i primjere suradnje kulturnih ustanova u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi gdje su sveučilišta surađivala s knjižnicama, ali i muzejima te se donosi primjer dobre suradnje Muzeja Slavonije s Odsjekom za informacijske znanosti u Osijeku. Isto tako, izneseni su neki teoretski i praktični problemi na području suradnje i komunikacije baštinskih ustanova. Poseban osvrt u radu stavljen je na knjižnicu osječkog odvjetnika Hermanna Weissmanna čija se knjižna zbirka od 1945. godine, slučajem okolnosti, nalazi u Muzeju Slavonije. To je knjižnica koja još nije pod zaštitom jer je u tijeku provedba nužnih radnji za mogućnost kandidature. U radu se iznosi kulturni i društveni značaj knjižnice, ali i mogućnost korištenja knjižnice u znanstvene svrhe. Svaka je knjižnica po sebi jedinstvena na neki način, no ova knjižnica posebna je i po tome što jedina na ovim prostorima okuplja toliku količinu građe na temu prava, a ujedno je i dostupna javnosti. Kulturnom značaju knjižnice svakako doprinosi i broj knjiga tiskanih do 1835., čak njih 156 koje pripadaju hrvatskoj staroj knjizi.