Hrvatska dijaspora ili hrvatsko iseljeništvo u najširem smislu označava pripadnike hrvatskoga naroda koji žive izvan granica Hrvatske ili područja gdje predstavljaju konstitutivni narod ili autohtonu manjinu. Prvo, potrebno je odrediti značenje izraza ”iseljenik” i ”doseljenik” prije primjene na iskustvo Hrvata i Hrvatske. Iseljavanje ima brojne posljedice i za zemlju iz koje se odlazi i za onu u koju se doseljava. Međusobni odnosi se uglavnom stvaraju zbog iseljavanja. To je osobito povezano s pitanjem položaja iseljenika i doseljenika.Gospodarstvene, društvene i političke posljedice iseljavanja i useljavanja izravno utječu na određivanje iseljeničke politike uključenih zemalja. Hrvatska je, poput drugih europskih zemalja, regulirala pitanje položaja iseljenika putem zakonodavstva, i također definirala pojam ”iseljenika”. Općenito se za iseljavanje iz Hrvatske može reći kako je to povijesni proces koji je započeo u drugoj polovini 19. stoljeća, a nastavio se u 20. i 21. stoljeću. U tom se kontekstu mogu izdvojiti četiri velika vala iseljavanja iz Hrvatske: 1. od 1880-ih godina do Prvoga svjetskog rata u prekomorske zemlje kada je iseljavanje uzrokovano vezom politike i gospodarstva; 2. neposredno nakon Drugoga svjetskog rata iseljavanje je uzrokovano nedovoljnom razvijenošću, agrarnom prenapučenosti i siromaštvom zemlje, ali i političkogeografskim prilikama u bivšoj SFRJ ; 3. šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća iseljavanje je započelo liberalizacijom državne politike 1963. prema odlasku na tzv. privremeni rad u inozemstvo u zapadnoeuropske zemlje, ekonomske je prirode, a uzrokovano je lošim stanjem tržišta rada u Hrvatskoj i potražnjom na tržištu rada u zapadnoeuropskim zemljama ; 4. devedesetih godina prošlog stoljeća zbog agresije na Republiku Hrvatsku započela je prisilna migracija određenog broja Hrvata s većeg dijela teritorija Republike Hrvatske i BiH kao i emigracija dijela populacije iz sjevernog pograničnog kraja.