Panonizam se, kao književnoteorijski pojam, shvaća dijelom stilskog identiteta teksta te su se ovim radom željeli ispitati njegovi ostvaraji u dramskome stvaralaštvu slavonskih autora iz prve polovice 20. stoljeća. Analiza Povratka Srđana Tucića i Požara strasti Josipa Kosora potvrdila je panonizam kao nadgradnju nad osnovnu dramsku priču, što upućuje na njegovu podređenost ostalim strukturnim razinama dramskoga teksta. Takva pozicija panonizma u dramskim tekstovima dovodi do međusobnog ispreplitanja panonističke stilistike i poetika razdoblja te omogućuje reinterpretaciju određenih motiva i postupaka u dramama. Tematsko-motivskim okosnicama panonizma i najistaknutijim točkama pokazali su se zemlja i voda, zasebno i u interakciji. U tom je kontekstu izrazito naglašeno osjećanje zemlje kao vlastitog tijela i egzistencijalnog iskona, što upućuje na identitetnu povezanost humanitetnog tijela sa zemljom i njezinim plodovima. Panonistička se stilistika u proučavanim dramama ostvaruje oblikovanjem autentične slike panonskoga prostora s osobitim naglaskom na dokumentarističnost slavonskoga sela i njegovu arhitekturnu sliku. Tome ujedno pridonose toposni i običajni panonizam te, kao novi uočeni tip, govorni panonizam koji je s obzirom na narav dramskih tekstova postao dominantan. Svojom su se učestalošću i funkcionalnošću pokazali i sinegdohalni označitelji koji potvrđuju topos sela i ruralnoga prostora kao nadtopos panonizma. Karakteristične sastavnice dramskoga teksta (didaskalije, popis osoba i njihov opis) u radu su se potvrdile pogodnim sredstvom za unošenje panonističkih obilježja, što upućuje na posebnosti panonističke stilistike u dramskome pismu te na novi put u proučavanju i panonizma i tekstova slavonskih dramatičara.