Ovim radom nastojale su se prikazati osnovne ontologijske postavke Sartreova egzistencijalizma koje svoje korijene vuku iz fenomenološke filozofije začetno s Edmundom Husserlom i nadalje iz filozofije Martina Heideggera i njegove fundamentalne ontologije. Također je bilo bitno ustvrditi i osnovne odlike Sartreovog ateističkog koncepta egzistencijalizma koji se pokušao prikazati iz njegove kritike teističkog koncepta Karla Jaspersa, a koji svoj korijen ima u kršćanskom egzistencijalizmu izrazito subjektivnog pristupa Sorena Kierkegaarda. Na temelju toga se došlo do Sartreove pesimistične slike čovjekovog egzistiranja i apsurdnosti koja se očituje u nemogućnosti sinteze čovjekove egzistencije kao bitka-u-sebi i bitka-za-sebe. Kroz aspekte vremenitosti i bitka-za-drugoga, tj. Sartreova prikaza čovjekova odnosa s drugim ljudima, pokušale su se iznaći određene poveznice s aktualnom društvenom situacijom koja se javlja kao konformistička slika pojedinca s društveno diktiranim mogućnostima i sposobnostima. Nakon prikaza nemoći i očaja čovjeka, cilj je bio prodrijeti kroz Sartreovu naizgled pesimističnu sliku u sliku čovjeka koji se upravo iz vlastitih mogućnosti i spoznaje egzistencije kao takve ostvaruje i aktualizira kao slobodno biće koje vidi vrijednost u preuzimanju odgovornosti na sebe, a ne prepušta se svakodnevno nametnutim vrijednostima. Upravo iz te krajnje slike proizlazi optimizam u čovjekovoj slobodi i nadilaženje egzistencijalnog očaja i mučnine.