Buddhizam je učenje o samoprobuđenju, o vlastitom naporu za postizanje višeg cilja – istinske i pročišćene sreće. Također, buddhizam se može shvatiti i kao duhovno osvještenje i ostvarenje mudrosti. Onaj tko se probudio, pronašao je mudrost u sebi. Mudrost se, u buddhističkoj filozofiji, ne proizvodi, ona se otkriva. Mudrost je prirodno uvijek prisutna u čovjeku, samo ju treba otkriti. Neznanje je jedini i pravi uzrok patnje i nezadovoljstva (Pali: dukkha). Buddhistička filozofija razlikuje tri vrste obmane, kad se netrajne pojave shvaćaju kao trajne, nezadovoljavajuće kao zadovoljavajuće i nesupstancijalne kao supstancijalne. Čovjek se mora putem napora, vježbe i meditacije riješiti prianjanja za takvo neznanje. Takva pogrešna uvjerenja uzrokuju bol, patnju i nezadovljstvo. Četiri plemenite istine, koje su osnovni dio buddhističkog nauka, objašnjavaju dukkhu, njezin uzrok, njezin prestanak te put oslobođenja od dukkhe. Uvjetovane pojave ne mogu biti trajne, zadovoljavajuće niti supstancijalne. Ništa nastalo ne može biti uzrok čovjekove istinske, bezuvjetne sreće. Uvjetovane pojave mogu djelovati i stvoriti uvjetovanu, privremenu sreću, no, buddhizam teži ostvarenju bezuvjetne sreće, one kakva se dostiže u nirvani. Nadilaženje neznanje i izbjegavanje uzroka patnje moguće je disciplinom i ustrajnošću. Srednji put, tj. Osmerostruki plemeniti put, jest put vježbanja ispravnog shvaćanja, djelovanja i njegovanja duše, koji dovodi do stanja blaženstva i nepristranosti. Meditacijom se čovjek upoznaje s izvorima sveg zla i patnje koja ga tišti i njome ih prevladava. Ona je, također, stanje potpune pomnosti kojea lišava tijelo i um od bolnog prianjanja za sve ono netrajno, nezadovoljavajuće i nesupstancijalno. Kada je čovjek odriješen takvoga neznanja i uvjerenja, spreman je postići čistu blaženu sreću nirvane.