U Bosni i Hercegovini se određene gospodarske i političke reforme počinju provoditi još za vrijeme osmanske vlasti odnosno Topal Osman-paše. Unatoč njima pobune protiv vlasti bile su sve učestalije i sve većih razmjera, a najveća je Hercegovački ustanak iz 1875. godine. Zbog nestabilnosti u Bosni i Hercegovini i sve jačeg utjecaja Rusije na Balkanu nakon rusko-turskog rata doći će do Berlinskog kongresa 1878. na kojem će velike sile krojiti karte istočnoeuropskih odnosno balkanskih zemalja. Među ostalim odredbama Berlinskog kongresa je i ta da Bosna i Hercegovina ostaje sastavni dio Osmanskog Carstva, ali pod okupacijom Austro-Ugarske. Odmah nakon Kongresa izvršena je vojna okupacija zemlje te je suzbijen otpor stanovništva, a sklopljen je i sporazum sa Osmanskim Carstvom poznat kao Carigradska konvencija. Austro-Ugarska je počela provoditi reforme, no uz zadržavanje mnogih osmanskih zakona. Poticao se razvoj školstva i gospodarstva, jačala je trgovina, gradile su se ceste i željeznice, a izgrađene su i mnoge javne zgrade, banke i hoteli po uzoru na one u ostatku Monarhije. Sukob triju vjera odnosno triju nacija nastavljao se pa i jačao kroz okupacijsko razdoblje, a razvojem političkog života pretvorit će se u sukob političkih stranaka koje će nakon aneksije 1908. godine raspravljati o ustavu Bosne i Hercegovine. Zemaljski ustav – jedna od važnijih posljedica do koje je dovela austrougarska uprava proglašen je 1909. godine.