Martin Heidegger jedan je od istaknutijih mislilaca 20. stoljeća. Bitak i vrijeme, po mnogima njegovo najznačajnije djelo, bavi se razmatranjem bitka kao takvoga, pri čemu polazi od egzistencijalne analitike. Heidegger uvodi pojam tubitak kojim označava poseban način bitka specifičan isključivo za čovjeka. Čovjek kao tubitak određen je brojnim egzistencijalima, među kojima je i mojstvenost. Mojstvenost tubitku pruža mogućnost izbora između dva modusa bitka tubitka, a to su pravost i nepravost. Nepravi modus egzistencije karakterističan je za prosječnu svakidašnjost, gdje je tubitak izgubljen u zaokupljenosti unutarsvjetskim bićima. S druge strane pravi modus bitka tubitka odnosi se na tubitkovo razumijevanje vlastitog bitka, ali i mogućnost razumijevanja bitka uopće. Do prave egzistencije se, prema Heideggeru, dolazi putem čuvstvovanja, pri čemu spominje tjeskobu i dosadu. U takvim čuvstvovanjima tubitak ima mogućnost razumjeti egzistencijalnu strukturu vlastitog bitka, a neki od segmenata te strukture su ništavnost i konačnost. Osim toga, u pravosti egzistencije veliku ulogu ima i fenomen zova savjesti koji faktički prethodi svim nabrojenim egzistencijalima na putu do prave egzistencije. Tubitak u pravoj egzistenciji ima mogućnost razabrati bitne mogućnosti od onih nebitnih, a sve u svrhu ostvarivanja sebe kao svoje prave mogućnosti. Vrijeme se pokazuje kao horizont razumijevanja bitka uopće, te se objavljuje kao njegova tubitkova najviša mogućnost, stoga je cijela ova tematika prožeta vremenom kao smislom bitka.