Cilj je ovoga rada prikazati povijest Baranjske županije u srednjem vijeku počevši od opisa geografsko-političkog smještaja i teritorijalnog opsega kojega je županija obuhvaćala. U uvodu je objašnjena pretpostavljena etimologija imena Baranja te se analizira naseljavanje Slavena te Mađara na područje županije. Zatim se govori o velikaškim obiteljima koje su na području Baranjske županije imale brojne posjede. Neke od obitelji su: Hercezi Sečujski, Korođski, Gorjanski čiji su članovi obnašali dužnost župana Baranjske županije. Nakon toga je objašnjena uspostava i organizacija Baranjske županije dok su veoma važnu ulogu u organizaciji županije imali crkveni redovi, među kojima se ističu cisterciti i benediktinci. Prvi ugarski kralj Stjepan I. Sveti (1000. – 1038.) početkom 11. stoljeća osnovao je benediktinsku opatiju u Pečvardu, a 1000. godine osnovao je biskupiju u Pečuhu. Sredinom 12. stoljeća kralj Geza osnovao je cistercitsku opatiju u mjestu Czikó. U 11. stoljeću osnovana je Baranjska županija čije je glavno središte bio grad Branjin Vrh odnosno Baranyavár. Godine 1367. kralj Ludovik I. Veliki u Pečuhu je osnovao prvo sveučilište na kojemu se moglo učiti kanonsko i građansko pravo. U radu se potom navode neka od značajnijih gradskih naselja koja se nalaze na području Baranjske županije, a neka od značajnijih su Našice (mađ. Nekcse), Pečuh (mađ. Pécs), Pečvard (mađ. Pécsvárad), Sečuh (mađ. Szekcső) te Šikloš (mađ. Silós).