Privrženost je jedan od temeljnih koncepata razvojne psihologije, a može se definirati kao emocionalna prisnost koja povezuje dvoje ljudi u vremenu i prostoru. U kontekstu dječje psihologije, privrženost je evolucijski mehanizam čija je svrha štititi dijete od vanjskih opasnost te mu pružiti sigurnu bazu iz koje dijete istražuje svijet. Prema Bowlbyju, privrženost djeteta se razvija od rođenja do druge godine života. Smatra se kako djeca razvijaju jedan od četiri stila privrženosti koji poglavito proizlaze iz iskustava s njihovim roditeljima: sigurna privrženost, izbjegavajuća privrženost, opiruća privrženost i neorganizirano-neorijentirana privrženost. Stil privrženosti koje dijete razvije u najranijoj dobi služi kao podloga stvaranju i održavanju bliskih odnosa u odrasloj dobi. Slično kao u djetinjstvu, odrasli u bliskim odnosima razvijaju jedan od četiri stila privrženosti, iako se stilovi privrženosti u odrasloj dobi nazivaju nešto drugačije: sigurni, izbjegavajući, anksiozni i dezorganizirani stil privrženosti. U novije vrijeme sve je popularnija tema stilova privrženosti i njihovih implikacija u svakodnevnom životu, kao i u psihologiji ličnosti. Unutar psihologije ličnosti, u posljednjih nekoliko desetljeća sve je više istraživanja na temu mračne tetrade, odnosno skupine tamnih osobina ličnosti koje su neadaptivne i socijalno neprihvatljive. U mračnu tetradu ubrajaju se makijavelizam, subklinički narcizam, subklinička psihopatija i svakodnevni sadizam. Danas se smatra kako su stilovi privrženosti i crte ličnosti mračne tetrade u međusobnom odnosu, pri čemu nesigurna privrženost u djetinjstvu može dovesti do razvoja tamnih crta ličnosti.