U formalnom se obrazovanju ne ocjenjuju samo učenici, već i nastavnici koje treba promotriti i pratiti u njihovu radu kako bi učenici, kao i sam nastavni proces bili uspješniji, a time se ujedno poboljšava kvaliteta rada nastavnika koja je u nastavničkom zanimanju najvažnija. Evaluacija je planski i sustavni proces koji je vremenski određen, a obuhvaća analizu i vrednovanje. Uz evaluaciju, važan je i pojam samoevaluacije koja se sve više potiče kod svih sudionika obrazovnog procesa. Ona treba biti usmjerena prema dobrobitima koje obrazovanje nosi svakom pojedincu u sustavu, a podaci prikupljeni evaluacijom služe za buduće djelovanje, za akciju. Ocjena u školi nije mjerilo znanja te na taj način treba gledati i na ocjenu uspješnosti na radu koja nije jedino mjerilo produktivnosti. Nastavnik vrednujući svoj rad promišlja o vlastitom pristupu, a pri evaluaciji njegova rada treba koristiti i kvalitativne i kvantitativne metode jer ona inače neće biti dovoljno objektivna. Kao oblici evaluacije rada nastavnika navode se procjenjivačka lista, samoevaluacija ili samovrednovanje, koje unapređuje kvalitetu nastave i vodi boljem samospoznavanju i samorazumijevanju nastavnika, zatim evaluacija od strane učenika za koju se smatra da narušava autoritet nastavnika te promatranje i opažanje koje se pokazuje korisnim zbog mogućnosti dubljeg uvida u nastavni proces i njegovu kvalitetu. Nastavnici na fakultetima također evaluiraju svoj nastavni proces kako bi uvidjeli svoju uspješnost u praksi, s tim da je kvalitetu njihova rada teže kvantificirati nego njihov znanstvenoistraživački rad, dok se za njihovu evaluaciju najčešće koriste studentske ankete za procjenu. Problem evaluacije nastavnika javlja se ponajviše u metodama ocjenjivanja koje su često neučinkovite, ali bez obzira na to ona se i dalje treba poticati, provoditi i poboljšavati radi osobnog usavršavanja nastavnika koje će se onda odraziti i na učenike.