Ovaj završni rad obradit će posljednju njemačku ofenzivu za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, odnosno njihovu Proljetnu ofenzivu 1918. godine. Sama ofenziva može se podijeliti na manje ofenzive koje su se odigrale, točnije operacije Michaele, Georgette, Blücher-Yorck Gneisenau te Fiendsturm. Ove operacije rođene su kao ideja njemačkoga vrhovnoga zapovjednika Ericha Ludendorffa koji se, uvođenjem novih taktičkih ideja, nadao brzom slomu savezničkih snaga na Zapadnome frontu. Taktike infiltracije i jurišnih odreda koje su se razvile tijekom završnih etapa Prvog svjetskoga rata, realizirane su vrlo uspješno, razbijajući i izolirajući neprijateljske obrambene položaje. Unatoč početnim uspjesima koji su se činili spektakularni, Ludendorff, osim na taktičkoj razini, nije imao postavljenu stratešku sliku operacija što je rezultiralo često promjenjivim strateškim ciljevima koji su oslabili njemačko napredovanje. Iako ambiciozna i u početku uspješna operacija, njemačka proljetna ofenziva nije postigla očekivani učinak. Iako je ostvarila goleme teritorijalne dobitke u vidu Prvoga svjetskoga rata, nije uspjela slomiti britansku i francusku vojsku prije dolaska američkih pojačanja. Na samoj logističkoj razini predstavljala je ogromnu slabost, njemačke zalihe bile su pri kraju, a novozauzeti položaji pretstavljali su prijetnju okruženja njemačkih vojski. Njemačka proljetna ofenziva primjer je genijalnosti koja nije uspjela i koja je samo poslužila kao servis-lopta Saveznicima koji će okrenuti momentum u svoju korist te prijeći u vlastitu ofenzivu od 100 dana te će tako dovršiti rat koji dovršava sve ratove.