U radu se opisuju mogućnosti izricanja uzroka, namjere i namjene u hrvatskom jeziku. Donosi se prikaz gramatičkog opisa uzroka, namjere i namjene, a potom i prikaz znanstvenih radova koji se detaljnije bave navedenim kategorijama. Poseban naglasak je stavljen na gramatike J. Silića i I. Pranjkovića i D. Raguža te na radove J. Mlikote. Prvotno je prikazano izricanje uzroka ili namjere genitivnim i akuzativnim prijedložnim izrazima. Potom je posebno prikazano izricanje uzroka, namjere i namjene odgovarajućim prijedložnim izrazima. Osim odgovarajućih prijedložnih izraza, poglavlja o izricanju namjere i namjene uključila su i besprijedložni instrumental i besprijedložni dativ. Uz svaki pojedinačni opis izricanja uzroka, namjere i namjene, prikazani su i brojni primjeri iz literature koji potvrđuju upotrebu navedenih kategorija. Da bi se potvrdilo značenje uzroka, namjere ili namjene prijedložnoga izraza (rečenična mu je uloga priložne oznake), kao osnovni metodološki postupak koristila se semantička preinaka koja je potvrđivala traženo značenje. U radu je posebno istaknut odnos značenja uzroka i namjere jer prijedložni izrazi u značenju namjere redovito imaju i uzročno značenje, odnosno u značenju namjere uvijek je neutraliziran i uzrok. Da je svaka namjera uzrok, ali da svaki uzrok nije namjera, potkrijepili su svi opisani prijedložni izrazi u značenju namjere: oko, radi, za, zbog + G, na, o, po, u, za + A, na, u + L i s +I.