Kao reakcija na osvajanje i provođenja terora Osmanskog Carstva na osvojenim europskim područjima pojavljuju se uskoci. Oni bježe s osvojenih područja na slobodne hrvatske prostore i tamo se odlučuju pruţiti otpor turskom osvajaču. Ovi Hrvati, katolici podrijetlom iz raznih krajeva, ali većinom iz Hercegovine, ističu se borbom na hrvatskim prostorima sa Turcima i Mlečanima. Izgledom su plijenili pažnju i izazivali strahopoštovanje. Posjedovali su posebne fizičke i duhovne osobine. Vesna Glavina navodi da im je kršćanstvo bilo najvažnije, kao i papinska riječ, a osim toga važna im je bila i osveta, dvoboj i briga o mrtvima, ranjenima i njihovim obiteljima. Provodili su gusarske akcije. U bitkama su se istaknuli načinom ratovanja koje je bilo specifično i puno akcije i snalažljivosti. Petar Kružić, senjski i kliški kapetan, i njegovi uskoci istaknuli su se hrabrom i junačkom borbom za hrvatske prostore kada su dugo vremena odolijevali napadima Turaka i Mlečana. Turci i Mlečani htjeli su proširiti svoju vlast na hrvatske prostore i uskoci su im u tome predstavljali prijetnju. Bilo je sukoba i sa Habsburgovcima zbog njihove želje za dobrim odnosima sa Mlečanima. Habsburgovci i Mlečani ulaze i u rat zbog uskoka. Rat je završio mirom i sporazumom vrlo nepovoljnim za uskoke. Taj je sporazumom prouzročio postupno nestajanje uskoka. Mnoštvo je poznatijih uskočkih bojeva, a neki od najpoznatijih uskoka koji su bili zatočeni su: Juriša Margitić, Ivan Vlatković, Miho Vlatković, Antun Mikulanić i Andrija Frletić. Poznatiji uskoci koji su djelovali u to vrijeme su i: Daničići, Vicko Hreljanović, Vuk Mandušić, Smiljanići i Mitrovići-Jankovići. Bilo je i puno drugih poznatih uskoka.