U ovom radu govori se o položaju stranaca u Dubrovačkoj Republici za vrijeme humanizma i renesanse. Republika, od 14. do 16. stoljeća, koliko traju ta razdoblja proživljava svoje „zlatno“ doba pa je bila poželjna destinacija mnogim strancima iz različitih zemalja. Neki su kroz Republiku samo prošli na svojem putu za daleke zemlje, dok su se neki od njih odlučili ostati u Gradu. Jedan broj stranaca dolazio je u Dubrovnik u potrazi za boljim životom i zaposlenjem, a procvat dubrovačkog gospodarstva i trgovine im je to omogućavao. U radu se na temelju relevantne literature definira pojam stranca danas i pojam stranca u stranoj historiografiji, ali i hrvatskoj. Govori se o pravnom položaju stranaca u Gradu kao i o različitim nazivima za stranca pa i o različitim nazivima za stanovnika i građanina Dubrovnika. Po dolasku u Dubrovnik stranci su doživljavali različite tretmane od stanovnika Dubrovnika, od potpunog prihvaćanja do neprihvaćanja pa ponekad i progona. Iako su mnogi stranci prošli kroz Dubrovnik unutar ovog rada podjeljeni su prema etničkom kriteriju te vjerskom kriteriju. Unutar etničkog kriterija govori se o strancima iz talijanskih i dalmatinskih gradova, o strancima iz dubrovačkog zaleđa, Španjolcima, Nijemcima i Romima, a stranci različite vjeroispovijesti su Turci, pravoslavni došljaci i bosanski patereni iz zaleđa te Židovi. Građani Dubrovačke Republike imali su najmanje sluha za strance druge vjere jer su se smatrali braniteljima kršćanstva te nisu dopuštali naseljavanje pripadnicima drugih vjera unutar zidina Grada. Nepovjerenje koje su Dubrovčani imali prema starncima nadjačano je željom da se ono predvlada zbog gospodarske i druge suradnje. Uvijek su u Dubrovniku bili bolje prihvaćeni stranci koji su svojim znanjem i kapitalom bili od koristi Republici, pokazujući time smisao za svrhovitost.