Analiza diskursa kvalitativna je metoda istraživanja u društvenim i humanističkim znanostima. S obzirom na to da pojam diskursa nije posvuda isto definiran, i analitički se pristupi diskursu znaju razlikovati, od lingvističkih preko medijskih i historiografskih do socioloških. U širokom smislu možemo reći da je diskurs jezik u upotrebi i kontekstu, on je dakle suštinski društven i u društvu pa ne čudi da i društvene znanosti zanima analizirati ga, iako je kvalitativni metodološki okvir za analizu diskursa u društvenim znanostima sazrio nešto kasnije i bio nešto izazovniji u usporedbi s humanistikom. Ipak, ne inzistira se nigdje na odijeljenosti i čistoći disciplina, već upravo na njihovoj interdisciplinarnoj suradnji i međusobnom obogaćivanju. Dapače, u analizi diskursa teorija i metoda usko su isprepletene. Važna je epistemološka pretpostavka raznolikih analitičkih tretmana diskursa socijalni kontruktivizam, čime se između ostalog tvrdi da diskurs nije refleksija vanjezične stvarnosti nego aktivni čimbenik konstruiranja socijalne zbilje. Socijalni konstruktivizam predstavlja izazov jer društvo uvjetuje diskurse, a diskursi oblikuju društvo. Kvalitativne metode karakteristično traže interaktivan i induktivan istraživački proces, prožet autorefleksijom i kritičkim promišljanjima vlastitih pretpostavki, ne tražeći reprezentativnost uzorka zbog poopćenja na određenu populaciju, nego tražeći dubinsko razumijevanje fenomena. Analiza diskursa istražuje uzorke u društvenom životu, dublje dimenzije problema i različite perspektive. Proces analize može uključivati dekodiranje, kategorizaciju i usporedbu dijelova teksta, uz kritičko razmišljanje i povezivanje. Cilj je ovog rada dati pregled teorijskih pretpostavki analize diskursa kao kvalitativne metode, konceptualizirati diskurs te opisati i raspraviti analitičke pristupe diskursu u društvenim znanostima na temelju prikaza strategija i metoda istraživačkog rada relevantnih autora poput Normana Fairclougha ili Ruth Wodak, uz navođenje određenih primjera analize.