U radu se govori o naratologiji mogućih svjetova kao jednoj od sastavnica postklasičnih, odnosno novih naratologija koje se uz analizu teksta okreću i kontekstu. Istražuje se naratološka teorija koja povezuje stvarni svijet sa svjetovima književnih tekstova odnosno pripovijesti, pri čemu je stvarni svijet središnja os oko koje se stvaraju mogući svjetovi u pripovijestima po načelu pristupačnosti, odnosno sličnosti sa stvarnim svijetom. Osnovna pretpostavka naratoloških istraživanja mogućih svjetova jest činjenica da su se stvari mogle odviti drugačije nego što one jesu u stvarnom svijetu, a svaka pripovijest kreira vlastiti mogući svijet ili svjetove. Mogući svjetovi od svog su pojavljivanja poslužili kao interdisciplinarna metafora koja predstavlja sferu spoja i razmjene između filozofske logike, filozofije jezika, književne teorije, estetike, stilistike i lingvistike. U tom smislu rad se na interdisciplinarnim temeljima bavi istraživanjem naratologije mogućih svjetova u kontekstu performativnosti, odbacivanja mimetičkih odnosa stvarnosti i književnosti, sličnosti i razlika između filozofije, dekonstrukcije i naratologije mogućih svjetova, reaktualiziranih pitanja fikcije, problematike odnosa stvarnoga svijeta i mogućih fikcionalnih svjetova, doprinosa teorije mogućih svjetova književnosti, unutarnjom strukturom pripovjednih mogućih svjetova, žanrovskom strukturom pripovjednih svjetova, ulogom autora i čitatelja te smještajem naratologije mogućih svjetova među nove naratologije.