Miroslav Krleža jedan je od najistaknutijih hrvatskih knjiženika 20og stoljeća čija su dijela aktualna i danas. On se, u svom bogatom stvaralačkom opusu dotiče raznih tema iz područja humanističkih i socijalnih znanosti. U vrijeme ratnih 1940ih godina, ponukan žalosnim stanjem stvarnosti, Krleža se povlači u osamu i posvećuje se pisanju dnevničkih zapisa koji se 1967. godine objavljuju pod nazivom Zapisi jeseni 1940. Ti su zapisi skup od pet eseja: »Magistra Vitae«, »O poeziji«, »Varijacije na temu o subjektu«, »Lichtenbergov praeter nos« i »Misao kao takva o sebi i po sebi«. U tim se esejima Krleža dotiče raznih filozofskih problema iz područja metafizike, spoznajne teorije, filozofije egzistencije, socijalne filozofije i estetike na njemu karakterističan, umjetnički način. Ukoliko bi se odredila Krležina uloga kao filozofa, o njemu se može govoriti kao o filozofu života jer su njegova promišljanja neodvojiva od stvarnih ljudi i stvarnih problema. Kada govori o spoznajnoj teoriji i metafizici on ne zapada pod neriješive probleme nego nastoji iznjeti kritiku vječnih promišljanja o stvarima koje sa pravim životom jedva imaju dodirnih točaka te su zapravo i uzrok egzistencijalnih kriza. Govoreći o filozofiji povijesti on utvrđuje kako je besmisleno govoriti o smislu i biti povijesti osim ako taj smisao ne znači uvidjeti greške prošlosti i nastojati ih ne ponavljati. Krleža kritizira i socijalno-političke konstrukcije koje su nastale zbog prividnog boljitka čovjeka a prema njemu se odnose terorom i krajnjom nehumanošću. Naposljetku, Krleža govori o umjetnosti i pri tome kritizira stav znanstvenog pristupa umjetnosti jer umjetnost nije samo razumska pojava, ona je nadasve neodvojiva od ljudske osjetilnosti. On se također protivi i tendencioznom karakteru umjetnosti te tvrdi da umjetnost ne smije biti upotrebljivana kao propaganda.