Antičko naselje Aspalathos, latinski Spalatium, bilo je poznato kao maleno pristanište za ribare i brodove te nije imalo mogućnost napredovanja zbog velike razvijenosti Salone, Trogira i Stobreča. Krajem III. stoljeća poslije Krista situacija se mijenja u navedenom naselju, budući da je tadašnji car Dioklecijan odlučio zadnje dane svoga života provesti upravo u Spalatiumu. Dao je sagraditi palaču u obliku nepravilnog četverokuta, koja izgledom podsjeća na rimski castrum, a zauzima površinu veću od 30 000 m². Dioklecijanova je palača bila vrlo jaka tvrđava. U njoj se nalazio čitav grad s ulicama, trgovima i zgradama što su služile različitim svrhama. Južno pročelje zgrade, rastvoreno trijemom i arkadama, nalazilo se na samoj obali. Ostala tri pročelja nalazila su se na kopnu i zajedno s južnim pročeljem zatvarala pravokutni oblik palače. Dvjema glavnim ulicama, koje su se usred tog prostranog zdanja sjekle pod pravim kutom, Palača je bila podijeljena u četiri dijela. Dioklecijanova je palača u antičko doba pružala utočište prognanom stanovništvu. Uzrok tome bilo je rušenje Salone početkom VI. stoljeća, a od tog vremena unutar Palače počinje organizirani gradski život. Kroz naredna stoljeća područje grada Spalatiuma (današnjeg Splita) se širi i dijelovi Dioklecijanove palače se uništavaju, a u njezinoj unutrašnjosti grade se drugi objekti. Osim same Palače, od velikog je značaja i vodovod, koji također nastaje u antičko vrijeme. Voda je dolazila pomoću rimskih akvedukata s rječice Jadro i oprskrbljivala stanovništvo Dioklecijanove palače. Akveduktima se moglo dovesti više od milijun kubičnih metara vode na dan. Unatoč svojoj oštećenosti, Dioklecijanova palača ide u red najsačuvanijih spomenika iz vremena Rimskog carstva, a po svojoj prostranosti ubraja se i među najveće građevine antike. To nam ujedno dokazuje i godina 1979., kada je Dioklecijanova palača uvrštena u UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.