Ovaj završni rad započinje smrću Vladimira Iljiča Lenjina te Staljinovim polaganim osvajanjem potpune vlasti kroz savezništva s drugim partijskim članovima i borbama s raznim opozicijama. Prvo je zajedno s Grigorijem Zinovjevom i Levom Kamenjevom pobjedio Lava Trockog i njegovu trockističku opoziciju. Kasnije su Zinovjev i Kamenjev, uvidjevši Staljinovu preveliku moć osnovali novu opoziciju, ali su poraženi zbog Staljinovog velikog broja pristaša. Isto se dogodilo i s ujedinjenom opozicijom koju su tvorili Trocki, Zinovjev i Kamenjev, nakon čega je Trocki prognan iz države, i desnim skretanjem predvođenim Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovom. Nakon pobjeda nad opozicijom uslijedilo je doba Staljinove apsolutne vlasti koju je zagarantirao u procesima koji su uslijedili nakon ubojstva Sergeja Kirova 1934. Podložnost državnih aparata kao što je Narodni komesarijat unutarnjih poslova (NKVD) s Genrihom Jagodom, Jakovom Agranovom i Nikolajem Ježovom te državnog tužilaštva s Andrejem Višinskim omogućili su apsolutnu i neometanu eliminaciju bivših partijskih sudrugova. Prvi koji su eliminirani bili su Zinovjev i Kamenjev u procesu šesnaestorici ili trockističko-zinovjevskom centru u kolovozu 1936. Koristeći se mučenjem i prijetnjama NKVD je uspio dobiti priznanja te ih je sud proglasio krivima bez ikakvih dokaza. Tijekom ispitivanja optuženici su morali odati imena drugih članova centra što je brzo rezultiralo novim procesom sedamnaestorici ili paralelnom centru u siječnju 1937. u kojemu su glavni optuženi bili Georgij Pjatakov i Karl Radek, bivši pripadnici ujedinjene opozicije. Na kraju procesa Pjatakov je pogubljen, a Radek osuđen na radni logor gdje je i ubijen 1939. I oni su morali odati imena preostalih članova među kojima su Buharin, Rikov, ali i Jagoda. Proces dvadeset i jednome ili desno-trockističkom bloku započeo je u ožujku 1938. i rezultirao smaknućem devetnaestero optuženih, među kojima su i navedena trojica.