Abstract | U suvremenoj Europi dvjesto je milijuna ljudi koji govore slavenskim jezicima. Slavenski su jezici genetski srodni jezici i svi oni imaju svoj zajednički prethodni oblik. Praslavenski jezik zajednički je prethodni stupanj svih slavenskih jezika iz kojega su se svi oni razvili. Tradicionalno se slavenski jezici dijele na: istočnoslavenske, zapadnoslavenske i južnoslavenske jezike. Deset je slavenskih standardnih jezika: ruski, ukrajinski, poljski, češki, slovački, slovenski, hrvatski, srpski, bugarski i makedonski. Važni su i oni slavenski jezici, koji još uvijek nisu stekli status standardnosti ili su, pak, takav status iz nekog razloga izgubili. Takvi se jezici nazivaju malim slavenskim književnim jezicima kao i malim slavenskim nestandardnim jezicima. Mali su slavenski književni jezici zapadnopoleški, rusinski, lužičkosrpski, kašupski, rezijski, gradišćanskohrvatski, moliškohrvatski i banatskobugarski jezik. Svi navedeni mali slavenski jezici imaju svoju povijest, kulturu, govornike, tekstove, i zbog toga jesu književni jezici. Da bi postigli i stupanj standardnosti moraju zadovoljiti trostupanjski model standardnosti, koji uključuje sociolingvističku, sociokulturnu i državno-političku razinu. Svim tim jezicima zajedničko je da su kroz povijest nailazili na brojne poteškoće. Svi su ti problemi utjecali na njihov položaj danas. Od navedenih jezika danas se svojim relativno dobrim položajem ističu rijetki. Za izdvojiti jesu rusinski, gradišćanskohrvatski i gornjolužičkosrpski jezik. Jezici su to skupine govornika koji se smatraju manjinskim stanovništvom u područjima u kojima žive. Unatoč tomu, oni se bore za svoj identitet i jezik kao jednu od glavnih odrednica njihova samoodređenja. Za sve male slavenske književne jezike vrijedi isti cilj, a to je dostizanje stupnja standardnosti. Jezici su to koji se od svojega postanka pa sve do danas bore za svoj opstanak s više ili manje uspjeha u tomu. |