Cilj ovog rada bio je ispitati kako terapijsko jahanje utječe na socijalni razvoj djece s kognitivnim poteškoćama. Ispitivanje je provedeno na uzorku od 10 učenika s kognitivnim poteškoćama (6 djevojčica i 4 dječaka). Rad se sastoji od dva dijela, teorijskog i empirijskog. U teorijskom dijelu, nakon uvoda u kojem su naznačeni osobni motivi bavljenja ovom temom i njezina opravdanost, daje se povijesni pregled i osnovne teorijske spoznaje o terapijskom jahanju. Posebna pozornost se daje pedagoškim, defektološkim, terapijskim i odgojno-obrazovnim učincima terapijskog jahanja na osobni i socijalni razvoj djece s kognitivnim poteškoćama. U empirijskom dijelu, nakon definiranja metodologije istraživanja i operacionalizacije ciljeva i zadataka istraživanja, prešlo se na analizu dobivenih podataka te raspravu. I na kraju, u samom zaključku, su izneseni najvažniji rezultati istraživanja te prijedlog njihove praktičke primjene u odgojno-obrazovnoj praksi. Rezultati kvantitativne i kvalitativne analize (inicijalno i finalno stanje), na individualnoj i grupnoj razini, potvrdili su da terapijsko jahanje pozitivno utječe na osobni i socijalni razvoj ispitane djece s usporenim kognitivnim razvojem nakon višemjesečnog odlaska na terapijsko jahanje. Iako se radi o procesu, gdje bi kontinuirane prosudbe dale pouzdanije rezultate, i nalazi stručnjaka, koji se bave terapijskim jahanjem, potvrđuju navedene učinke.