Stupanje na prijestolje Izabele I. Kastiljske, a s njom i njezina supruga Ferdinanda Aragonskog, bio je događaj od velikog značaja za narode Kastilje i Leóna, Aragona, Katalonije i Valencije. Ovaj kraljevski par začetnik je ujedinjenja navedenih naroda pod jedinstvenu španjolsku krunu. Iako se pravo ujedinjenje neće dogoditi sve do kraljevanja njihova unuka Karla V., njihova uloga u razvoju procesa koji su doveli do ujedinjenja je neupitna. U ovom radu prikazani su događaji koji su prethodili njihovu kraljevanju i isto odlikovali, a spomenuti su oni koju su nakon njega uslijedili. Počevši od građanskih nereda i jačanja plemstva, pa sve do unutarnjih reformi uprave u Kastilji, Izabela je svojom kraljevinom upravljala čvrstom rukom. Njezina se dugogodišnja želja ponovnog osvajanja Pirinejskog poluotoka ostvarila padom Granade 1492. godine, a iste te godine Kolumbo je uz njezin blagoslov poduzeo putovanje koje će rezultirati otkrićem Amerike. Svojom poznatom pobožnošću postavljala je moralni primjer svim svojim suvremenicima. Upravo ta religioznost potaknula ju je osnivanju Inkvizicije. U pitanjima vanjske politike i rata u većini se slučajeva gledalo prema vodstvu Ferdinanda Aragonskog. Upravo su njegova domišljatost, diplomatska aktivnost i vojna sposobnost zaslužni za teritorijalno širenje njegova kraljevstva i Kastilje. Njegova vanjska politika urodila je važnim savezništvima i dinastičkim brakovima djece Katoličkih kraljeva i drugih velikih europskih obitelji. Ta ženidbena politika biti će zaslužna za dolazak strane dinastije na španjolsko prijestolje, ali i za ujedinjenje Pirinejskog poluotoka kada njegov unuk Filip II. naslijedi i portugalsku krunu. No možda najbitniji pothvat ovog kraljevskog para bio je stvaranje fleksibilnog i avanturističkog ozračja u društvu, čiji će pripadnici otkriti novi kontinent i započeti imperijalno širenje ovog kraljevstva.