U današnjoj globalnoj konstelaciji suvremenosti, u kojoj život postaje sredstvom svakovrsnog manipuliranja najraznoraznijih moći upravljanja istime, upitnim se postavlja sam kategorija »života«. Što je, zapravo, život? Da li zadnji stupanj, ili posljednja linija obrana smislenosti ljudske egzistencije? Je li riječ o banalnoj činjenici opstanka? Da li život ima doista neko značenje? Postoji li nešto izvan monthypithonovskog upita o »The Meaning of Life«? Konačno i opet, ima li danas uopće nekog života prije smrti? Ovo izlaganje usredotočuje se na međuodnos između suvremene biopolitičke teorije i one – tek nešto manje »suvremenije« – teorije i filozofije Postmodernog stanja. U kakvoj su vezi Lyotardovo Postmoderno stanje i, recimo, Agambenov prikaz Homo sacera? Zbog čega je značajna poveznica između analize tzv. »golog života« naspram suverene moći i izvješća o stanju znanja u najrazvijenim zemljama tzv. »zapadnoga svijeta«? Kategorija je života usko povezana s mogućnošću radikalne promjene svijeta. Život kao tek biološki determiniran, ili kao politički-kulturalno preskribiran, neće biti vrijedan življenja prije same smrti. Život ne bi trebao biti ni goloća, niti »biologijski stroj u čovjeku«, nego istinska sloboda. »Bitak bez istinskog života slobode više nema nikakvog smisla«. Život opstaje kroz ČITANJE. Jedan je od oblika takovog života i MIŠLJENJE, kao i PISANJE. Radi se – o ničemu više, ali i ničemu manje! – o opstanku čovjeka i spasu njegove duše. To je i sloboda koja prekoračuje okvir života kao programiranosti i projekta. Život ČITANJA, PISANJA i MIŠLJENJA utjelovljuje bestemeljnost slobode sàme.