Pavao Vuk-Pavlović (1894-1976) je svoje djelo Duševnost i umjetnost objavio 1976. godine. U njemu je izložio svoja promišljanja o estetici. Međutim, on umjetnost nije vezao samo uz estetiku, već ju je smatrao bitnom i za etiku te za pedagogiju. Umjetnost doprinosi »očovječenju« i razvoju moralnih vrijednosti te ju je Vuk-Pavlović odredio bitnim odgojnim sredstvom koje dovodi do potpunog ostvarenja čovjeka. Prema Vuk-Pavlovićevu mišljenju, umjetnost nagovara čovjeka na djelovanje, dakle ima pokretačku moć. Kada se čovjek odazove na taj nagovor, dolazi do uspostavljanja komunikacije između djela i primaoca. Upravo je zbog toga Vuk-Pavlović umjetnost odredio kao sredstvo komunikacije. Osim toga, smatrao je da umjetnine ovise o vremenu u kojem su nastale. Naime, umjetnik stvara u vremenu, pa su tako i umjetnine produkt tog vremena te su mu namijenjene. Uz to, svojim izlaganjem u muzeju, djela gube svoju izvornu funkciju, zbog čega više ne bivaju sredstvom komunikacije, nego sredstvom obavještavanja. Vuk-Pavlović razlikovao je i stvaranje umjetnina zbog njihova izlaganja u muzeju, što je smatrao novovjekovnom pojavom. Da bi umjetnina mogla stajati pokraj drugih djela u muzeju i da ne bi bila epohalno uvjetovana, nameće se zahtjev za obezvremenjenjem umjetnina. Tim zahtjevom apstrahira se od sadržaja koji je određen kao doživljaj koji umjetnik upredmećuje. Oduzimanjem sadržaja, umjetnine postaju krnje, jer je, ističe Vuk-Pavlović, umjetnina sastavljena od sadržaja i forme. Samo zajedništvo tih dviju komponenti može izazvati estetski doživljaj i biti primjerenim sredstvom komunikacije.