Posljednjih godina se sve više govori o nasilju među djecom, iako je ono nesumnjivo vrlo stara pojava. Istraživanja su ukazala na to da je jedan o sedam učenika uključen u probleme nasilnik/žrtva te na temelju navedenog možemo zaključiti kako se radi o ozbiljnom problemu. Učenik je zlostavljan ili viktimiziran kada je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima od strane jednog ili više učenika. Nasilje među djecom može biti fizičko i verbalno. Fizičko i verbalno nasilje se može podijeliti u četiri podvrste: emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko. Za dječake je vjerojatnije da će biti izloženi izravnom nasilništvu, dok je za djevojčice vjerojatnije da će biti izloženije neizravnim oblicima nasilništva. Nasilništvo tjelesnim sredstvima je uobičajenije kod dječaka. Djevojčice koriste suptilnije i ne toliko izravne načine zlostavljanja. Hoće li se neko dijete nasilno ponašati uvjetovano je velikim brojem čimbenika - individualnih, odgojnih i situacijskih. Uspoređujući istraživanja provedena u Republici Hrvatskoj i drugim zemljama, možemo zaključiti da je problem vršnjačkog nasilja u početnim fazama istraživanja, koje se odnose na utvrđivanje raširenosti pojave, a u razvijenim zemljama svijeta je problem vršnjačkog nasilja već vrlo istražena pojava. S obzirom na provedena istraživanja i dobivene rezultate, u mogućnosti smo opisati tipična obilježja žrtva i nasilnika te dati smjernice za njihovo prepoznavanje. Posljedice vršnjačkog nasilja mogu se grupirati u tri kategorije: psihološke poteškoće, poteškoće u socijalnom funkcioniranju i tjelesne posljedice. S obzirom da rezultati provedenih istraživanja ukazuju na važnost iskustva djeteta u školi te njegov utjecaj na kasniju prilagodbu i rad, potrebno se usmjeriti na programe prevencije. Prilikom izrade takvih programa vrlo je bitno definirati ulogu roditelja, nastavnika i psihologa.