Teorijski dio diplomskog rada sastoji se od dva djela. Prvi dio odnosi se na teškoće u pisanju u kojem se iznosi kratki osvrt na teškoće u pisanju kroz povijest, definicija i oblici disgrafije, povezanost teškoća u pisanju s teškoćama u razvoju, mogući načini prepoznavanja disgrafije u pisanim radovima učenika te kako pomoći učenicima koji imaju poteškoća s pisanjem. Drugi dio teorijskog rada bavi se poteškoćama u matematici u kojem se nastoji pokazati zašto je matematika važna, koje poteškoće u matematici postoje i koji su njihovi uzroci, kako djeca s disgrafijom usvajaju matematičko gradivo i kako pomoći učenicima u lakšem savladavanju matematike. Nakon teorijskog pregleda iznose se rezultati istraživanja koji su dobiveni procjenom stručne suradnice defektologinje, a pokazuju koje se specifične i nespecifične teškoće pisanja i teškoće u matematici javljaju kod učenika osnovne škole kojima je dijagnosticirana disgrafija. Također, iznose se procjene nastavnika matematike o njihovom znanju o diskalkuliji, poteškoćama na koje su nailazili tijekom svoga rada, njihovoj izobrazbi o diskalkuliji te o najučestalijim metodama i načinima kojima bi pristupali učeniku s teškoćama u matematici. U radu se iznosi kratki intervju kojim se doznalo vole li učenici, kojima je dijagnosticirana disgrafija, ići u školu, što im je teško, koje predmete vole, a koje ne, što bi promijenili u školi, dobivaju li puno zadaće te čime se bave u slobodno vrijeme. U istraživanju je sudjelovalo 6 učenika Osnovne škole „Ljudevit Gaj“ u Osijeku, 8 nastavnica matematike i 1 stručna suradnica defektologinja. Rezultati su pokazali kako najviše učenika, njih 5, imaju specifične teškoće u povezivanju fonema i grafema dok niti jedan učenik nema poteškoće u „zrcalnome“ pisanju. U matematici najviše učenika, njih 5, ima teškoće u stavljanju brojeva u stupce prilikom pisanog računanja što se očituje u stavljanju brojeva u prostorno neprikladan prostorni položaj dok niti jedan učenik nema teškoća s perseveracijom i da čita jedno a piše nešto drugo. Na temelju procjene nastavnika utvrđeno je da većina nastavnica, njih 5, smatraju da imaju loše znanje o diskalkuliji. Samo jedna nastavnica tvrdi da dobiva dovoljno izobrazbe o mogućim poteškoćama u matematici dok ostale nastavnice tvrde da ne dobivaju. Najčešća poteškoća u matematici s kojima su se nastavnici susretali je stavljanje brojeva u neprikladan prostorni položaj prilikom zbrajanja ili oduzimanja a najmanja uočena poteškoća je neuobičajan oblik geometrijskih likova. U radu s učenikom koji ima poteškoće u matematici, nastavnice bi najčešće pristupile savladavanju teškoća korištenjem konkretnih materijala u svrhu vizualizacije i boljeg razumijevanja zadatka te bi primjenjivale zadatke u svakodnevnim primjerima kojima je učenik okružen. Na temelju intervjua dobivena su mišljenja učenika o školi na temelju kojih saznajemo da većina učenika voli ići u školu. Najdraži predmeti su im uglavnom odgojni predmet (glazbeni, likovni i tjelesna kultura) a najteži je matematika. Ispitanicima su zadana dva zadatka u kojima se nastojalo provjeriti na koji način će učenici sastaviti priču pomoću priloženih slika, koje će se poteškoće u pisanju uočiti te kako upotrebljavaju brojeve i osnovne računske operacije u zadatku opisanom riječima. Na temelju riješenih zadatka uočene su pojedine specifične i nespecifične poteškoće u pisanju i poteškoće u matematici koje su dobivene na temelju procjene defektologinje.