U ovome radu govorit će se o problemsko-stvaralačkome pristupu u nastavi hrvatskoga jezika. Riječ je o nastavnome pristupu koji osposobljava učenike za samostalno mišljenje, samoučenje i samoobrazovanje. U takvoj nastavi, osmišljenoj kao proces rješavanja problema, jasno se očituje povezanost između školskoga učenja i znanstvenoga istraživanja. Preciznije, učenici pri samostalnome istraživačkome radu slijede misaone puteve znanstvenika koji na isti način pristupaju rješavanju znanstvenih problema. Cilj ovoga rada je prikazati i preporučiti problemsko-stvaralački pristup u nastavi hrvatskoga jezika. Uspješno primijenjen, problemsko-stvaralački pristup postaje dijelom suvremene koncepcije obrazovanja, a ističe se kao inovativan način rada koji potiče učenike na samostalno istraživanje. Rad je strukturiran u nekoliko povezanih cjelina. U prvome dijelu govori se o pojavi i afirmaciji problemsko-stvaralačkoga pristupa. Raščlanjen je pojam problem, uopćeno i u metodičkoj teoriji. Govori se i o spoznajama suvremene psihologije koje su uključene u problemsko-stvaralački pristup. Nakon toga, navedene su i opisane prednosti suvremene nad tradicionalnom nastavom hrvatskoga jezika. U središnjemu dijelu rada opisane su nastavne etape problemsko-stvaralačkoga pristupa. Prikazane su poželjne nastavne metode, najčešće zastupljeni nastavni oblici (frontalni, individualni, skupinski oblik rada, rad u paru) te suvremena nastavna sredstva i pomagala. Osobita pozornost posvećena je oblicima gramatičke problemsko-stvaralačke nastave. Zaključno, govori se o nastavnikovoj ulozi u osmišljavanju i provođenju toga nastavnoga pristupa.