Katolička je crkva u povijesti Hrvatske Države imala veliku i važnu ulogu, čuvala je kulturnu baštinu i njegovala duh i vjeru hrvatskoga puka od 9. stoljeća pa do danas. Ukorijenjenost katolicizma u Hrvata postiglo je razinu nacionalnog identiteta što razlikuje Hrvate od susjednih zemalja koje su povijesno vezane za istočni kulturni krug i pravoslavnu vjeru. Upravo ta vjerska razlika činila je kamen spoticanja u razdoblju prve Jugoslavije, ali i u „Titovoj“ Jugoslaviji. Dolaskom partizana na vlast u Hrvatskoj i uspostavom Federativne Hrvatske, počeli su se nadzirati problemi s kojima će se susretati Katolička crkva. Naime, još za trajanja Drugoga svjetskoga rata, puno je svećenika odvedeno u logore i pobijeno, a stanje u Crkvi nije se posebno promijenilo niti u raznoblju „mira“. Odmah je započeta „borba“ Crkve s vlastima, oduzimanje imovine, prava glasa (ugušen vjerski tisak), suđenje svećenicima, izbacivanje vjeronauka iz škole, medijsko blaćenje Katoličke crkve. Biskupi vlastima odgovaraju Pastirskim pismom, a odgovor vlasti donosi još jače postroženje te sramotno suđenje Alojziju Stepincu i ostalim svećenicima. Titova vlast ne miruje, cilj im je odijeliti Katoličku crkvu od Vatikana, smatraju da je Vatikan na strani neprijateljskoga Rima, te potiču svećenike na osnivanje staleških udruženja katoličkih svećenika. Cilj im je stvoriti Narodnu crkvu sličnu Pravoslavnoj crkvi. Vladin gnjev na svećeničko odbijanje pristupa udruženjima, dopis Svete Stolice da nije dopušten pristup udruženjima, kao i nerazjašnjeni pritvor Alojzija Stepinca bili su uzroci prekida diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice, 1952. godine. Od 1953. do 1960. Država i dalje vodi svoju politiku nesnosnih odnosa sa Crkvom. Međutim, u međuvremenu je proglašen je novi nadbiskup, Franjo Šeper, a trn u oku Jugoslavenske vlade, kardinal Stepinac, je umro 1960. Dah novih zanosa i suvremeniji pogledi omogućili su otvaranje jugoslavenske diplomacije ka Svetoj Stolici, sudjelovanje hrvatskih biskupa na II. vatikanskom saboru i konačno potpisivanje glasovitog Protokola koji je budio različite konotacije. Tito 1971. godine posjećuje papu, donesen je novi Ustav, kroji se nova politika otvaranja prema suvremenome svijetu. Događaj koji je uzbunio političku scenu Jugoslavije svakako jest smrt Josipa Broza Tita i uvod u rascijepljenje Hrvatske od Jugoslavije što je dovelo do Domovinskoga rata.