Hrvatski novopovijesni roman odlikuje spoj postmoderne i novohistorizma, što utječe na različitu koncepciju od Šenoine. Dok je Šenoin povijesni roman počivao na moralitetu ostavši povijesno nevjerodostojan, novopovijesni se hrvatski roman služi mogućnostima postmoderne unoseći u romane historiografske tekstove. Međutim, tu povijest više nije magistra vitae, što se posebno ističe u Fabrijevu romanesknu opusu, a glavne aktere ne čine važne političke ličnosti nego „mali“ pojedinci. Za Fabrija je povijest jalovost, ludilo i smrt, a njezine se greške iznova ponavljaju. Stoga, kako i sam ističe, njegovi romani nisu povijesni već romani o povijesti. Želeći prikazati destrukciju povijesti, Fabrio je iskoristio jedan od najtežih trenutaka hrvatske povijesti za svoj roman – Bitku za Vukovar. Međutim, želeći ostati objektivan, on u priču uvodi Tolstojeva junaka iz Ane Karenjine – Vronskoga koji će svoju životnu priču završiti slijetanjem u mine. Smrt Vronskoga vjerodostojno iznosi činjenice iz Vukovarske bitke (napad u Borovu Selu, prizori mučenja, svakodnevica očajnih Vukovarčana, naznake pada Vukovara i pokolja na Ovčari) čime se može analizirati povijesna razina u romanu. Cilj je diplomskog analiza te povijesne razine kako bi se vidjelo koliko ju je Fabrio slijedio. Osim nje, analizirat će se i alegorijska razina jer je roman i alegorija u koju su upisani filozofimi egzistencijalizma vidljivi u karakteru Vronskoga. Još tri lika nose jaku simboličku označnicu, Sonja, kapetan prve klase, Petricki. Oni su moralna i zdravorazumska potka koja u nerazumnom ratu stradava. Roman je i antiutopizam jugoslavenstva koji je uništen smrću Vronskoga kojega su vjerno pratili slavenski bogovi, alegorija smrti koja jedina pobjeđuje u ratu.