Razdoblje renesanse darovalo je svijetu najvećeg španjolskog romanopisca svih vremena, Miguela de Cervantesa Saavedru. Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547. godine. Vodio je vječnu borbu s neimaštinom, s dugovima i sa zlim jezicima. Unatoč tako nesretnoj životnoj situaciji radio je ustrajno, do posljednjeg daha. Umro je siromašan, ali slavan i siguran u sebe 22. travnja 1616. godine. Obaviješten i obrazovan, Cervantes se ogledao u svim književnim rodovima i mnogim književnim vrstama postojećim u njegovo vrijeme. U vremenu između pojave prvog i drugog dijela Don Quijota Cervantes je 1613. godine objavio zbirku svojih Uzoritih novela. Pod tim naslovom sabrano je 12 novela s različitim motivima. Djelo su nove, izrazite književne individualnosti, one su prozno remek-djelo. Djelo kojim se može označiti početak povijesti novele jest Dekameron Giovannia Boccaccioa kojeg Cervantes uzima kao početni uzor. Jedno od bitnih obilježja Uzoritih novela jest izostajanje okvira. Novine koje Cervantes uvodi u svoje novele jesu i uklanjanje citata i komentara, aktivni likovi, psihološka karakterizacija likova, a dvjema svojim novelama približava se eseju. Svaka njegova novela prožeta je moralizatorskim elementom, a osim toga pojavljuje se kult oštroumnih odgovora te lakrdijaški nestašluci. Kao poznavatelj talijanske književnosti, iskoristivši Boccaccioa za iskustvo tvorca prvih novela, Cervantes je svjesno izgradio svoj tip kratke prozne tvorevine i na tome smo mu iznimno zahvalni.