Folksdojčeri su pripadnici njemačke i austrijske manjine koji su se kroz povijest naselili na područje Slavonije, Baranje i Vojvodine. Potkraj Drugoga svjetskog rata mnogi su se odselili u Njemačku i Austriju. Oni koji su ostali, dočekali su uspostavu komunističke vlasti, koja je ubrzo nakon završetka rata Folksdojčere proglasila narodnim neprijateljima i prišla njihovom sustavnom protjerivanju i zatvaranju. Izuzetak su bili Folksdojčeri u mješovitim brakovima i oni koji su aktivno potpomagali antifašističku borbu. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja transportiranja Folksdojčera izvan granica Jugoslavije, počeli su se otvarati sabirni i radni logori u koje su ih smještali, a sva imovina im je konfiscirana. Većinu zarobljenih Folksdojčera činili su žene, djeca i starci. Ista sudbina zadesila je i Folksdojčere u Istočnoj Slavoniji. Pripadnici njemačke i austrijske manjine u našičkom kraju zatvoreni su u radni logor na poljoprivrednom gospodarstvu Šipovac. Zarobljeni pripadnici vojske njemačkog Trećeg Reicha bili su zatvoreni u logoru u Zoljanu, naselju pokraj Našica. U Đakovštini je otvoren jedan od najvećih logora za Folksdojčere na ovom području – Koncentracijski logor Krndija. Osim logora u Krndiji, spominje se i sabirni logor u Đakovu. Na osječkom području nalazila su se dva značajnija logora – Sabirni logor Josipovac i Radni logor Valpovo. Uvjeti u svim ovim logorima bili su teški i nepovoljni. Neishranjenost, razne bolesti,odijevanje neprimjereno vremenskim uvjetima, postupci stražara u logoru i mnogi drugi problemi uzrokovali su velik broj žrtava među zatočenim Folksdojčerima. Katolički svećenici također su bili progonjeni od strane komunističkih vlasti, a najpoznatiji svećenik njemačkog podrijetla bio je daljski župnik Petar Fischer, zatočenik u logoru Valpovo. Za boravka u logoru, Fischer je vodio popis preminulih logoraša. Za zločine nad Folksdojčerima do danas nije nitko odgovarao.