U današnjem svijetu racionalizacije, tehnika je fenomen koji uvelike određuje svakidašnjicu suvremenog pojedinca i društva. Dvije perspektive koje izlaze iz uobičajenog i često ograničenog okvira razmatranja tehnike pripadaju dvojici eminentnih filozofa 20. stoljeća: Martinu Heideggeru i Herbertu Marcuseu. Heidegger tehnici pristupa strogo ontološki: analizom instrumentalnosti dolazi do starogrčkog shvaćanja pro-iz-vođenja, koje krije koncept istine kao neskrivenosti. Pritom on određuje kao specifičnu vrstu znanja vezanu uz pro-iz-vođenje, analiza koje vodi u smjeru otkrivanja. Naime, Heidegger raskriva tehniku kao način otkrivanja pri čemu se za njezinu bît otvara područje istine (bitka), čime tehnika i postaje ontološka kategorija. No njega najprije zanima moderna tehnika, pa razmatranjem moderne znanosti, koja prirodu uspostavlja kao izračunljivi sklop sila, i metafizičkih joj temelja, Heidegger dolazi do zaključka da je suvremeni čovjek tehničkog razdoblja izazvan na otkrivanje koje prirodi pristupa kao skladištu energetskih ostava. Tomu je tako zbog bîti tehnike, koju naziva po-stavom: ona, naime, pokazuje odnos čovjeka i bitka u tehničkom svijetu, odnos koji određuje ustroj našeg doba, a koji se prokazuje čovjekovim tehničkim pristupom u smislu izazivanja prirode na isporuku energije. Smjernice napuštanja takvog stanja stvarî Heidegger objašnjava opskurno, ističući područje umjetnosti, s naglaskom na pjesničkoj sastavnici; sveza pjesništva i mišljenja prema njegovoj procjeni omogućuje čuvanje bîti stvarî što je ključno za napuštanje tehničkog ophođenja. Marcuse tehnici također pristupa ontološki, ali uz izražene sociopolitičke natruhe. Za njega je tehnika način na koji se svijet uopće otkriva, no njegova je kritika tehnike utemeljena na povijesnoj društvenoj djelatnosti, pri čemu naglasak stavlja na tehnološku racionalnost kao način otkrivanja i omogućavanja svijeta za dominaciju. Kritikom tehnike Marcuse dolazi do kritike (razvijenog industrijskog) društva, jer po njegovu sudu ono propušta tehniku usmjeriti prema emancipaciji. I Marcuse razmatra modernu znanost s pripadnim joj metafizički temeljima, budući da smatra da se na tome sklopu suvremeno društvo i temelji. Tehnika za njega nije sudbonosna, dakle čovjek aktivno treba težiti uspostavi novog oblika , koji neće biti destruktivan, već će promicati životne vrijednosti općenito. To je ujedno i njegova uputa prema humanijem društvu koju razmatra u sklopu područja umjetnosti.